Što se više proučava Bliski istok, osobito nakon referenduma u Turskoj, sve je očitije da je Iran jedna od rijetkih (ako ne i jedina) zemlja ove svjetske regije u kojoj se ne zna tko će pobijediti na idućim izborima. Slično je i s predsjedničkim izborima u ovoj državi, koji se održavaju u petak, 19. svibnja. Tko god pobijedio na njima, morat će se suočiti s gospodarskom nesigurnošću, financijskim zavrzlamama, politički napetim odnosima među frakcijama, skrivenom međunarodnom izolacijom i regionalnom ulogom Islamske republike.
U Iranu je predsjednik čelnik izvršne vlasti i druga najmoćnija osoba političkog sustava, nakon Vrhovnog vođe. Predsjednik je na čelu Vlade i nominira ministre koje treba prihvatiti Madžles. Tijekom mandata Predsjednik može mijenjati ministre, ali svaki novi ministar mora dobiti privolu parlamenta. Ujedno, Predsjednik postavlja veleposlanike, na savjet ministra vanjskih poslova i čelnik je Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost. Predsjednik i vlada imaju pravo predlagati zakone parlamentu, ali ujedno imaju mogućnost donošenja odredbi i dekreta s namjerom izvršavanja administrativnih funkcija, osiguravanja implementacije zakona i reguliranja upravnih ustanova. Predsjednik ujedno potpisuje međunarodne povelje i ugovore, nakon potvrde parlamenta. Odgovornost Predsjednika je višestruka, jer za svoje postupke, ovlasti i odgovornosti odgovara i parlamentu i Vrhovnom vođi. Svaki ministar je pojedinačno odgovoran Predsjedniku i parlamentu.
Predsjednik također predsjedava Nacionalnim sigurnosnim vijećem (Šora-je Amniat-e Meli), što mu daje vodeću ulogu u unutarpolitičkim i vanjskopolitičkim pitanjima, zajedno s Vrhovnim vođom. Ali, za razliku od Vrhovnog vođe, predsjednik nema posvemašnju moć nad oružanim snagama. Članak 113 Ustava nalaže da je predsjednik, nakon Vrhovnog vođe, nositelj najviše službene državne vlasti, odgovoran za implementaciju Ustava i glavni provoditelj Ustava, kao i čelnik izvršne vlasti, s iznimkom onih pitanja koji se izravno tiču ovlasti i odgovornosti Vrhovnog vođe. Iako je time izvršna vlast dana u ruke predsjednika, ustavotvorci su smatrali da je mogućnost koruptivnosti izvršne vlasti tolika da je potreban nadzor Vrhovnog vođe u glavnim odrednicama politike države. Stoga su ključne sastavnice državne vlasti oduzete predsjedniku, poput ovlasti nad oružanim snagama. Ipak, izvršavanje dnevnopolitičkih obveza i praktične implementacije razvoja zemlje dano je predsjedniku i njegovoj vladi.
Predsjednika bira narod na izravnim izborima, pod uvjetom da je njegovu nominaciju prihvatilo Vijeće čuvara, tijelo koje se bavi nadzorom biranih državnih dužnosnika te kao Ustavni sud proučava da li je svaki izabrani zakon u skladu s Ustavom i islamskim pravom. Unatoč svojim manjkavostima u ovlastima, predsjednik je iznimno utjecajan u stvaranju unutarnje i vanjske politike unutar visokocentraliziranog sustava iranske vlasti. Zbog svega toga svijet s nestrpljenjem iščekuje rezultate izbora u Iranu.
U proteklih četiri godine, vlada predsjednika Hasana Rohanija je razriješila dugotrajno pitanje nuklearne energije, smanjila sankcije koje su osakatile gospodarstvo zemlje, počela širiti svoje međunarodno djelovanje i poveznice s međunarodnom zajednicom, stabilizirala ekonomiju, te povećala slobodan prostor za djelovanje studenata, žena i medija. Stopa inflacije se spustila na 9,5 posto, stabilizirala se valutna lista, a gospodarstvo je skočilo s negativne bilance na sedam posto rasta. Micanje sankcija omogućilo je Iranu da sklopi multimilijarderske ugovore s europskim i azijskim, pa čak i američkim partnerima, čime se želi razviti zastarjela industrija i infrastruktura. Golema ulaganja kineskih i europskih kompanija, te jamstvo njihovih vlada, dovoljan su znak da je Iran zemlja koju Amerika i Izrael ne smiju dirati.
Takva ružičasta slika daje pomisao da bi Rohani trebao s lakoćom dobiti svoj drugi mandat, međutim to nije posve tako. Zemlju potresaju snažni korupcijski skandali, borba između konzervativaca i umjerenjaka, s učešćem reformista i ultrakonzervativaca, sve je snažnija kao i pitanja o budućnosti Islamske republike čiji prvaci i revolucijski lideri odlaze prirodnom smrću, a da nije izvršena regrutacija elita i osigurana institucionalizacija političkih stranaka. Iranska politika je iznimno personalizirana, svedena na tzv. dowreh krugove poznanika i istomišljenika, dok se na same stranke gleda s podozrivošću. Narod očekuje brze pomake, oslanja se na ekonomski populizam, te je nestrpljiv s Rohanijevim obećanjima. Osim što glasači smatraju Rohanija nesposobnim za rješavanje gospodarskih poteškoća, za isto krive SAD jer je zadržao tihe sankcije; drugi smatraju da se gospodarska dobit dijeli među odabranima ili se previše daje za iranske vojne troškove i podršku stranim saveznicima. Problem je što Rohanijevi protukandidati pružaju samo nekonstruktivnu kritiku jer sami nemaju uvjerljivu alternativu ekonomskom planu.
Kandidaturu za predsjednika Vijeće čuvara je odobrilo šestorici, natječu se dosadašnji predsjednik Hasan Rohani, čelnik najveće iranske dobrotvorne fonacije Astan-e Kuds Ebrahim Raisi, prvi potpredsjednik Irana Ešak Džahangiri, gradonačelnik Teherana Mohamad Bager Galibaf, bivši ministar kulture i islamskog vodstva Mostafa Mirsalim, bivši ministar fizičkog obrazovanja Mostafa Hašemi Taba. U međuvremenu je od predizborne utrke odustao Galibaf te predao svoju potporu Raisiju, dok je isto napravio Džahangiri pozvavši svoje pristaše da predaju glasove Rohaniju. Tako će se konačna borba voditi gotovo sigurno između Rohanija i Raisija, kako smo već pisali na Advanceu (Analiza: Kojim putem će nastaviti Iran? Mjesec dana do izbora - Kandidatura Raisija najveća je prijetnja predsjedniku Rohaniju).
Mnogo je analiza tko među njima dvojicom ima veću moć, osobito jer se radi o dvojici klerika. Oba kandidata su hodžatoleslami, niža razina šijitske klerikalne hijerarhije, te time odražavaju moć klerikalne elite. I povijesno se može vidjeti da su klerici većinom zauzimali mjesto predsjednika. U nizu koji sačinjavaju Abolhasan Bani-Sadr, Mohamad Ali Radža'i, Ali Hamenei, Ali Akbar Hašemi-Rafsandžani, Mohamad Hatami, Mahmud Ahmadinežad, te Hasan Rohani, samo Banid-Sadr, Radža'i i Ahamdinežad nisu bili klerici. U začetku Islamske republike je bila nakana da klerikalna elita ne zauzima predsjedničke i vladine pozicije, već da služi kao nadzor republikanskog sustava. Nakon pada prve vlade Mehdija Bazargana i talačke krize s američkim diplomatima, Vrhovni vođa Ruholah Homeini je dopustio kandidature klerika.
Dvije glavne političke klerikalne organizacije podupiru klerikalne kandidate na političke pozicije. S jedne je strane Udruženje predavača komske medrese, moćna organizacija u središtu šijitskog obrazovanja, a s druge Udruženje borbenih klerika u Teheranu. Obje klerikalne organizacije su pretežno konzervativnog karaktera i uključuju brojne ajatolahe kao i mardže, najviši stupanj šijitske hijerarhije. Doista je kler moćan u Iranu jer uživa građanske i političke povlastice; ne treba služiti vojsku, oni osobno i njihove organizacije ne plaćaju porez, te imaju ekskluzivno pravo na najviše pozicije u Islamskoj republici kao što je mjesto Vrhovnog vođe, ministra informiranja, šefa sudstva, sva mjesta Vijeća stručnjaka (koje bira, nadzire i razrješuje Vrhovnog vođu) i polovica mjesta u Vijeću čuvara. Biranje Ahmadinežada je u tom smislu bilo pravo iznenađenje (Bani-Sadr i Radža'i su bili ratni predsjednici u vrijeme tranzicije vlasti), a iza njega stoji moćna Islamska revolucionarna garda koja podupire ideju islamističkih laika na kormilu vlasti. Ova paramilitarna organizacija je ujedno i najveći gospodarski subjekt u Iranu, zbog čega je često na udaru umjerenih i reformističkih političkih snaga.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
