Tragedije su sastavni dio života na Zemlji, događaju se gotovo svakoga dana, no ponekad iste mogu puno reći i o samom životu, želji za životom, onoj univerzalnoj želji koja nadilazi druge i služi kao podsjetnik da je život mimo tragedije nešto što bi trebalo slaviti svakog dana. Nažalost, mnogi to zaboravljaju i pronalaze nesreću i nezadovoljstvo tamo gdje ih niti nema. Možda bi ipak za neke bilo korisno da se povremeno prisjete do kuda osobne tragedije mogu ići, u fizičkom i psihološkom smislu, a takva je i današnja priča.
Mnogima je to dobro poznata priča o kojoj su napisane knjige, snimljeni filmovi... riječ je o tzv. "Čudu u Andama", urugvajskom putničkom zrakoplovu koji je se 1972. srušio na ledenjak na udaljenom prostoru Anda. U zrakoplovu se nalazilo 45 osoba. 28 ih je preživjelo inicijalni pad zrakoplova. 72 dana preživjeli su na ledenjaku - od 13. listopada pa do 23. prosinca 1972., a tek nešto više od polovice, njih 16, uspjelo je dočekati pomoć. Bili su suočeni sa strašnim uvjetima, hladnoćom i glađu, a da bi preživjeli na kraju su se morali okrenuti i kanibalizmu.
U kobnom zrakoplovu nalazilo se 19 rugby igrača, s njima su bili njihovi članovi obitelji, prijatelji... Krenuli su iz glavnog urugvajskog grada Montevideo te su letjeli za Santiago u Čileu. Zbog neiskusnosti ko-pilota, koji se počeo spuštati prerano, zrakoplov je udario u planinu. Zrakoplovu su otpala oba krila te zadnji dio trupa. Troje članova posade (od ukupno 5) i više od trećine putnika poginuli su na licu mjesta, još nekoliko preminulo ih je neposredno zatim od ozljeda i hladnoće.
Preostali su nastojali izdržati na toj hladnoći nadajući se da će pomoć stići. Na 10. dan putem radio tranzistora saznali su grozne vijesti - potraga za preživjelima je otkazana. U tim strašnim uvjetima dogovorili su se da oni koji preminu dozvoljavaju drugima da konzumiraju njihova tijela kao hranu kako bi preživjeli.
Nekoliko najsnažnijih krenulo je u pokušaj traganja za pomoći. Njih dvojica - Nando Parrado i Roberto Canessa - bez ikakve planinarske opreme, popeli su se s ledenjaka na visini od 3,570 metara preko vrha od 4,670 metara (koji im je blokirao put dalje prema zapadu) te su nakon 10 dana hodanja naišli na prve ljude. Ubrzo je stigla pomoć po preostalih 14 te su svi spašeni.
Dakako, detalj koji se najviše isticao u ovoj tragediji je činjenica da su preživjeli morali posegnuti za kanibalizmom da bi opstali. Inicijalno, nakon što se otkrilo što se dogodilo na tom ledenjaku, javnost je reagirala vrlo osuđujuće. No, tek kasnije, nakon što su preživjeli bili primorani stati pred tu javnost, ispričati svoju tužnu priču, mišljenje o njima počelo se mijenjati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
