Intelektualna slijepa ulica, zavjera protiv demokracije i korupcija bezdana - ili kako je posrnuo i Sam Harris
Sam Harris je poznati američki filozof i autor, neki će čak reći i jedan od najvećih američkih intelektualaca današnjice. Nema sumnje da je Harris osoba od koje se može - ili se barem moglo - puno toga naučiti. Bavio se brojnim pitanjima i temama kao što su racionalnost, religija, etika, filozofija uma, neuroznanost, umjetna inteligencija... Mnogi ga vjerojatno pamte kao jednog od "Četiri jahača" tzv. novog ateizma, zajedno s Richardom Dawkinsom (vjerojatno najpoznatijim iz te skupine na tu temu), Danielom Dennettom i pokojnim Christopherom Hitchensom.
Harris (55) se nikad nije ustručavao ući u delikatne teme koje će izazvati reakciju. Bio je spreman voditi debate o rasi, terorizmu, religiji, ekstremizmu... I, mora se reći, bio je jedan od onih intelektualaca koji se znao nositi s takvim izazovnim temama. Argumenti, mada ponekad oštri, mogli su se staviti na stol i nerijetko su bili, po neke, neugodna istina.
Govoreći pak o ateizmu, tzv. "novi ateizam" mnogima nije sjeo, pa čak i nekim (klasičnim) ateistima. Zašto? Puno je razloga. Možda percepcija da "novi" ateisti polaze iz jedne militantnije pozicije, ne iz indiferentnosti (odnosno negacije) po pitanju postojanja Boga, već iz potrebe da vjernicima pojasne koliko su u krivu. Dobro, argument za takav stav je pak polazio od točke gledišta da je religija kroz povijest bila jedna od najokrutnijih institucija. Ipak, kritika religije često nije bila baš ravnomjerna, naročito kod Harrisa, koji je najoštrije kritizirao islam.
Čak i neka poznata imena optužila su ga islamofobiju, među njima i Glenn Greenwald i Noam Chomsky.
Ali i kad se Sam Harris činio kao pristraniji no što bi trebao biti, svakako ponekad i arogantan, bio je netko koga je vrijedilo, barem s vremena na vrijeme, poslušati. Da poznati intelektualac ima određeni problem s vlastitim egom moglo se jasno vidjeti u njegovim podcastovima gdje bi ponekad i satima neumorno nastojao argumentirati svoje stajalište kada bi ga netko javno kritizirao. Činio je to nekad bolje, nekad lošije, no ono što se iz tih njegovih odgovora možda i najviše dalo zaključiti je da želi da njegova bude "zadnja".
U tom smislu, barem ako nekoga zanima (novi) ateizam, zanimljiviji govornik i autor ipak je Richard Dawkins, pošto isti - mada ni njemu ne nedostaje "militantnog" stava - prvenstveno polazi od bioloških argumenata za evoluciju, a njegova fascinacija Charlesom Darwinom je uvijek bila zanimljiva.
Harris pak, čini se, uvijek je žudio za time da izađe iz okvira jedne ili tek poneke dimenzije. Iako to nije nikad rekao, u neku ruku čini se da je htio emulirati stil pokojnog Christophera Hitchensa koji je s puno većom lakoćom prelazio iz filozofije u domenu politike.
Što Harrisa pak sprečava? Sprečava ga sam Sam Harris.
Njegova politička analiza tipična je za intelektualca kojem, bez sumnje, "sive stanice" operiraju na jednoj vrlo visokoj frekvenciji, ali ono što obrađuje je nepotpuni set podataka. Nije da je Harris neuk, to je njegova odluka, da samog sebe izolira od bilo kakve vrste drugačijeg narativa. Problem pak nastaje kad Harris kreće u žestoku ekskluziju bilo kakve drugačije vizije postojećeg stanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
