Svako carstvo u povijesti željelo je ostati upamćeno po velikim infrastrukturnim projektima poput gradova, prometnica, arena, amfiteatara i drugih arhitektonskih građevina. Nacistička Njemačka po tim ambicijama bila je na vrhu slično kao i Sovjetski Savez. Treći Reich je stvarao novo društvo, novog čovjeka i državu novog izgleda koja raskida s prošlošću i započinje putovanje prema budućnosti koja je imala obrise utopije.
Nacističko rukovodstvo na čelu sa svojim vođom bilo je opsjednuto dimenzijama. Željeli su u svemu biti rekorderi. Adolf Hitler je smatrao da je nešto kvalitetno onoliko koliko je veliko, glomazno i pompozno. Zato je želio visoke i široke zgrade, dugačke avenije ulica, spektakularne dvorane i kupole, Berlin kao prijestolnicu svijeta, najljepšu i najuređeniju mrežu gradova na svijetu, prsten naselja na Istoku... Nacističke građevine trebale su postojati stotinama i tisućama godina kao podsjetnik budućim generacijama o snazi njemačkog carstva.
Vođa Reicha je sanjao o zgradi koja je rušila sve rekorde. Od 1937. u berlinskoj Umjetničkoj akademiji stajala je u zapečaćenim i čuvanim izložbenim prostorijama 30-metarska maketa goleme cestovne osi kroz središte Berlina. Na središnjoj točki trebao je stajati golemi Narodni dom (Volkshalle). Projekt se temeljio na skici koju je sam Hitler izradio dvadesetih godina. Hitler je dao izgraditi siguran prolaz iz kancelarije Reicha do prostorije s maketom, pa bi noću sa svjetiljkom u ruci vodio goste kako bi im pokazao kako će izgledati novi Berlin. Ulica je trebala biti široka 130 metara - namjerno šira za jednu trećinu od Champs-Elisesa - i presvođena na jednom mjestu granitnim slavolukom visokim 117 metara, najvećim na svijetu, s uklesanih 1 800 000 imena Nijemaca poginulih u Prvom svjetskom ratu.
Najistaknutiji detalj na maketi bio je sam Narodni dom s golemom dvoranom za 200 000 ljudi, najvećim zatvorenim okupljalištem na svijetu. S promjerom od 250 metara i visinom od 74 metra kupola je trebala biti veća od kupole Sv. Petra u Rimu. Zgrada je trebala biti visoka 290 metara, ali ju je, na Hitlerov bijes, zasjenjivala planirana Palača Sovjeta. Kao i Staljinov spomenik revoluciji, Hitlerove su građevine bile namijenjene utopijskom potomstvu. Njih je trebalo graditi, kako je Hitler izjavio na kongresu stranke 1937., ne samo za 1940., pa ni za 2000. godinu, "već tako da traju poput katedrala iz naše prošlosti, tisuće godina u budućnosti". Spomenik nacističkoj diktaturi nije nikada dovršen. Gradnja Narodnog doma odgođena je kad je izbio rat; nakon pobjede trebala ga je dovršiti armija od 3 milijuna stranih radnika na prisilnom radu u Njemačkoj. Maketa je nestala iz Berlina 1945., bila je ukradena ili spaljena.
Podizanje najspektakularnijih građevina na svijetu bilo je samo dio još maštovitijih programa koji su Berlin trebali pretvoriti u prijestolnicu koja će monumentalnošću i simbolikom nadmašiti sve drevne i suvremene gradove. Osim za prijestolnicu, postojali su ambiciozni planovi za preuređenje urbanih i ruralnih dijelova Njemačke sukladno samosvjesnom izražavanju novoga doba. Svi su se ti planovi temeljili na jasnom utopijskom cilju: na graditeljskom okolišu diktature koji će integrirati i oblikovati društvo budućnosti. Berlin je odabran kao jezgra novog društvenog poretka. "Jednoga dana Berlin će biti prijestolnica svijeta", primijetio je Hitler 1941. pa će mu stoga biti potrebne grandiozne građevine koje će održavati moć i postignuća njemačkog carstva.
Nacističkom diktaturu nije se sviđao glavni grad kakav ga je naslijedio. Hitler je smatrao Berlin tipičnim modernim "masovnim" gradom, kaotično izgrađenim, koji je pun boljševizma u zametku i koji je uništila njegova sebična buržoazija. Stara kancelarija Reicha, smatrao je, "bila bi dobra za tvornicu sapuna". U jednom trenutku Hitler je razmišljao o gradnji potpuno novog "idealnog grada" izvan Berlina u Mecklenburgu, o nekakvoj njemačkoj Brasiliji, ali se poslije predomislio.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
