Svaki roditelj (dobro, skoro svaki) želi najbolje za svoje dijete za svoje potomstvo, to je gotovo instinktivni faktor koji često postaje prioritet u životu. Zbog djece se žrtvuju, odriču, i gotovo podsvjesno rade sve da bi novi naraštaji mogli preuzeti "genetsku štafetu" i ići korak dalje u toj velikoj evolucijskoj utrci za koju zapravo ne znamo ni kakav joj je cilj ni povod.
Što mnogi budući roditelji rade? Nastoje osigurati najbolje uvjete za svoju djecu, najbolje "startne pozicije" da bi im bilo lakše progurati se kroz život, a naročito početi živjeti. Dakako, u današnjim okvirima to se uvelike svodi na ekonomiju, odnosno inicijalno stjecanje određenog imovinskog stanja za koje se percipira da bi trebalo biti adekvatno za početak života jedne nove osobe koja tek treba doći na svijet. To je ujedno i jedan od većih razloga zašto mnogi mladi ljudi danas odgađaju roditeljstvo, jer steći takve uvjete, i to stabilne uvjete, postaje sve teže, no to je već jedna druga priča.
Što još ljudi rade kada požele imati djecu? Nastoje, bar većina, što bolje odabrati drugu polovicu genetskog koda, odnosno drugog roditelja. To je ona "velika emotivna potraga" koja mnoge muči - gdje naći idealnog, ili što idealnijeg, drugog potencijalnog roditelja? Jer od te osobe se očekuje da ima zadovoljavajuće karakteristike u mnogim sferama - gleda se vanjština, gleda se karakter, i još puno toga, svjesno i nesvjesno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.