Može se slobodno reći kako je sirijska vojska tijekom zadnje godine preuzela inicijativu ostvarivši niz pobjeda nad militantima, a najveća je svakako bila ona u gradu Aleppo.
No, pobjeda u tim bitkama nije dovela do sloma islamističkih militanata već do njihovog preseljenja. Nijedna bitka zapravo nije vođena "do kraja", do potpune kapitulacije - u gotovo svim slučajevima militanti bi, kada bi shvatili da im ne gine teški poraz, prihvatili pregovore oko izlaska iz zone sukoba.
Dakle, iako su ovo sve de-facto pobjede sirijske vojske, bitke su se često završavale na način da ishod odgovara pobjedničkoj i poraženoj strani. Vlastima je od izuzetnog značaja bio povratak kontrole nad velikim gradovima - ta kontrola služi im kao direktna potvrda legitimiteta njihove vladavine. Naime, jedan od ključnih planova od početka rata u Siriji bio je lišiti Assada legitimiteta, proglasiti ga nevažećim, upirući prstom u gradove iznad kojih se vijore razne varijacije crnih zastava i sirijske trobojnice iz perioda francuske kolonijalne kontrole.
Drugim riječima, kontrola nad velikim gradovima bila je za Damask nužna, a trofej te kampanje bio je najveći sirijski grad, Aleppo, u kojem je bitka potrajala gotovo 4 godine.
No, i u slučaju Aleppa, i Homsa, i brojnih drugih gradova, pa čak i sada na libanonsko-sirijskoj granici, vidimo kako bitke završavaju ne predajom suparničke vojske i uzimanjem ratnih zarobljenika već dolaskom velikog broja autobusa koji ih zatim, razoružane ili ne (kako gdje), odvode na njima "sigurne teritorije", odnosno prostore koji se i dalje nalaze pod njihovom kontrolom.
To znači da sirijska vojska oslobađa gradove i naselja, ali u isto vrijeme dolazi do koncentracije militanata na nekom drugom mjestu - tamo nisu poraženi, tamo zapravo samo "odmaraju" i pripremaju se za idući boj. Dakako, ne prolaze neokrznuti - u bitkama za gradove i naselja izgubili su znatan broj ljudi, a i pri predaji jedan dio njih prelazi u redove sirijske vojske koristeći se zakonima o amnestiji koje je još prije nekoliko godina uveo sirijski predsjednik.
Naravno, moglo bi se diskutirati koliko uopće gubitak ljudstva utječe na militante pošto oni imaju gotovo nepresušne kadrove u zemljama diljem svijeta. Utječe, ali ne toliko koliko gubitak utječe na sirijsku vojsku koja teže obnavlja svoje redove.
U konačnici, gdje svi ti poraženi militanti odlaze? Malo po malo definirala se glavna lokacija njihove nove koncentracije - sirijska sjeverozapadna provincija Idlib.
Riječ je o provinciji koja graniči s Turskom. Glavni grad provincije također se zove Idlib, a provincija je podijeljena na pet zona: Arihah, Harem, Idlib, Jisr ash-Shugur i Ma'arrat al-Numan. 
U provinciji Idlib je prema popisu stanovništva 2011. živjelo oko 1,5 milijuna ljudi i gotovo svi su muslimani suniti uz prisutnost kršćanske manjine. Danas se provincija Idlib gotovo u potpunosti nalazi u rukama militanata, a njihova koncentracija se tamo - zbog poraza na drugim mjestima - povećava iz dana u dan. Nadalje, u skladu s trendom koji postoji od početka rata u Siriji, na snazi je i stalna radikalizacija tako da danas sve veću kontrolu ovdje ima Al-Qaeda, odnosno njihov sirijski ogranak, Al-Nusra Front.
Grad Idlib - predratna populacija: oko 160,000 stanovnika Na prostoru Idliba zadnjih tjedana dolazi do međusobnih sukoba militanata, jer Al-Qaeda sve više i više podređuje teritorij sebi. No, što se tiče sukoba sa sirijskom vojskom, Idlib miruje i čeka, ali teško da će ostati takav, štoviše, sve upućuje na to da će se upravo u Idlibu voditi zadnja bitka sirijskog rata, zadnja i najteža jer za militante više neće biti mjesta gdje mogu bježati - osim prema Turskoj, ali teško da će Ankara otvoriti širom vrata za Al-Nusra Front, možda će ih podupirati, ali pustiti ih u zemlju neće...
Militanti kontroliraju gotovo cijelu provinciju Idlib Jedan od istaknutih sirijskih vojnih analitičara, general Muhammed Abbas, rekao je kako provinciji Idlib prijeti eskalacija koja neće predstavljati prijetnju samo Siriji "već i cijelom svijetu".
Abbas ističe kako sirijska vojska namjerava krenuti na Idlib čim oslobodi grad Arsal i podigne opsadu grada Deir-ez-Zor na istoku zemlje.
Drugi sirijski general, Muwafak Jumaa, ističe kako većina militanata u Idlibu nije iz Sirije te kako stoga neće biti predaje - "Mogu se ili boriti ili pobjeći, nema druge opcije za njih".
Sirijski generali su uvjereni kako će bitka za provinciju Idlib početi uskoro, čim riješe druge prioritete. No, hoće li zaista biti tako? Ovisi i od politike, ali od politike koja je veća od Damaska. Naime, danas i sutra (8. i 9. kolovoza) u Teheranu se sastaju predstavnici Rusije, Irana i Turske kako bi razgovarali o situaciji u Siriji, a naročito o jačanju tzv. de-eskalacijskih zona.
Podsjetimo, de-eskalacijske zone u Siriji dogovorile su Rusija, Turska i Iran, a kasnije i Rusija i SAD. Cilj je uspostava velikih prostora na kojima se ne bi više vodili sukobi. Na neki način situacija bi tamo bila zamrznuta, a pripadnici spomenutih zemalja nadzirali bi situaciju - ruska vojna policija već je stigla na neke od lokacija.
Tri su ključne takve zone - jug Sirije, Istočna Ghouta (zapravo predgrađe Damaska) i prostor sjeverno od Homsa - odnosno Idlib.
Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, istaknuo je danas: "Trenutačno se radi na tome da se uspostavi veća, a možda i kompliciranija, zona na prostoru provincije Idlib".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
