Može se slobodno reći kako je sirijska vojska tijekom zadnje godine preuzela inicijativu ostvarivši niz pobjeda nad militantima, a najveća je svakako bila ona u gradu Aleppo.
No, pobjeda u tim bitkama nije dovela do sloma islamističkih militanata već do njihovog preseljenja. Nijedna bitka zapravo nije vođena "do kraja", do potpune kapitulacije - u gotovo svim slučajevima militanti bi, kada bi shvatili da im ne gine teški poraz, prihvatili pregovore oko izlaska iz zone sukoba.
Dakle, iako su ovo sve de-facto pobjede sirijske vojske, bitke su se često završavale na način da ishod odgovara pobjedničkoj i poraženoj strani. Vlastima je od izuzetnog značaja bio povratak kontrole nad velikim gradovima - ta kontrola služi im kao direktna potvrda legitimiteta njihove vladavine. Naime, jedan od ključnih planova od početka rata u Siriji bio je lišiti Assada legitimiteta, proglasiti ga nevažećim, upirući prstom u gradove iznad kojih se vijore razne varijacije crnih zastava i sirijske trobojnice iz perioda francuske kolonijalne kontrole.
Drugim riječima, kontrola nad velikim gradovima bila je za Damask nužna, a trofej te kampanje bio je najveći sirijski grad, Aleppo, u kojem je bitka potrajala gotovo 4 godine.
No, i u slučaju Aleppa, i Homsa, i brojnih drugih gradova, pa čak i sada na libanonsko-sirijskoj granici, vidimo kako bitke završavaju ne predajom suparničke vojske i uzimanjem ratnih zarobljenika već dolaskom velikog broja autobusa koji ih zatim, razoružane ili ne (kako gdje), odvode na njima "sigurne teritorije", odnosno prostore koji se i dalje nalaze pod njihovom kontrolom.
To znači da sirijska vojska oslobađa gradove i naselja, ali u isto vrijeme dolazi do koncentracije militanata na nekom drugom mjestu - tamo nisu poraženi, tamo zapravo samo "odmaraju" i pripremaju se za idući boj. Dakako, ne prolaze neokrznuti - u bitkama za gradove i naselja izgubili su znatan broj ljudi, a i pri predaji jedan dio njih prelazi u redove sirijske vojske koristeći se zakonima o amnestiji koje je još prije nekoliko godina uveo sirijski predsjednik.
Naravno, moglo bi se diskutirati koliko uopće gubitak ljudstva utječe na militante pošto oni imaju gotovo nepresušne kadrove u zemljama diljem svijeta. Utječe, ali ne toliko koliko gubitak utječe na sirijsku vojsku koja teže obnavlja svoje redove.
U konačnici, gdje svi ti poraženi militanti odlaze? Malo po malo definirala se glavna lokacija njihove nove koncentracije - sirijska sjeverozapadna provincija Idlib.
Riječ je o provinciji koja graniči s Turskom. Glavni grad provincije također se zove Idlib, a provincija je podijeljena na pet zona: Arihah, Harem, Idlib, Jisr ash-Shugur i Ma'arrat al-Numan. U provinciji Idlib je prema popisu stanovništva 2011. živjelo oko 1,5 milijuna ljudi i gotovo svi su muslimani suniti u...
No, pobjeda u tim bitkama nije dovela do sloma islamističkih militanata već do njihovog preseljenja. Nijedna bitka zapravo nije vođena "do kraja", do potpune kapitulacije - u gotovo svim slučajevima militanti bi, kada bi shvatili da im ne gine teški poraz, prihvatili pregovore oko izlaska iz zone sukoba.
Dakle, iako su ovo sve de-facto pobjede sirijske vojske, bitke su se često završavale na način da ishod odgovara pobjedničkoj i poraženoj strani. Vlastima je od izuzetnog značaja bio povratak kontrole nad velikim gradovima - ta kontrola služi im kao direktna potvrda legitimiteta njihove vladavine. Naime, jedan od ključnih planova od početka rata u Siriji bio je lišiti Assada legitimiteta, proglasiti ga nevažećim, upirući prstom u gradove iznad kojih se vijore razne varijacije crnih zastava i sirijske trobojnice iz perioda francuske kolonijalne kontrole.
Drugim riječima, kontrola nad velikim gradovima bila je za Damask nužna, a trofej te kampanje bio je najveći sirijski grad, Aleppo, u kojem je bitka potrajala gotovo 4 godine.
No, i u slučaju Aleppa, i Homsa, i brojnih drugih gradova, pa čak i sada na libanonsko-sirijskoj granici, vidimo kako bitke završavaju ne predajom suparničke vojske i uzimanjem ratnih zarobljenika već dolaskom velikog broja autobusa koji ih zatim, razoružane ili ne (kako gdje), odvode na njima "sigurne teritorije", odnosno prostore koji se i dalje nalaze pod njihovom kontrolom.
To znači da sirijska vojska oslobađa gradove i naselja, ali u isto vrijeme dolazi do koncentracije militanata na nekom drugom mjestu - tamo nisu poraženi, tamo zapravo samo "odmaraju" i pripremaju se za idući boj. Dakako, ne prolaze neokrznuti - u bitkama za gradove i naselja izgubili su znatan broj ljudi, a i pri predaji jedan dio njih prelazi u redove sirijske vojske koristeći se zakonima o amnestiji koje je još prije nekoliko godina uveo sirijski predsjednik.
Naravno, moglo bi se diskutirati koliko uopće gubitak ljudstva utječe na militante pošto oni imaju gotovo nepresušne kadrove u zemljama diljem svijeta. Utječe, ali ne toliko koliko gubitak utječe na sirijsku vojsku koja teže obnavlja svoje redove.
U konačnici, gdje svi ti poraženi militanti odlaze? Malo po malo definirala se glavna lokacija njihove nove koncentracije - sirijska sjeverozapadna provincija Idlib.
Riječ je o provinciji koja graniči s Turskom. Glavni grad provincije također se zove Idlib, a provincija je podijeljena na pet zona: Arihah, Harem, Idlib, Jisr ash-Shugur i Ma'arrat al-Numan. U provinciji Idlib je prema popisu stanovništva 2011. živjelo oko 1,5 milijuna ljudi i gotovo svi su muslimani suniti u...
