Aleksandar Dugin, ruski politički filozof i geostrateg, dobio je relativno malo pažnje u zapadnim medijima, gdje se često prikazuje u demonizirajućem obliku kao radikalan i bradati politički aktivist koji je ideološka pozadina sukoba Rusije i Zapada. Prema tom tumačenju, ruski predsjednik Vladimir Putin ga koristi za stvaranje nacionalističkog i protuliberalnog glasačkog bloka, dok izvan zemlje Dugin tvori neregularnu mrežu protuliberalnog otpora.
Dugin ima zanimljivu biografiju, jer se pojavljuje kao antikomunist u osamdesetima, ali je ujedno nakon pada Sovjetskog saveza surađivao relativno blisko s ostacima Komunističke partije. Sredinom devedesetih se povezao sa skupinom političkih stranaka koje su iznjedrile nacional-boljševizam, te koje su otvoreno savjetovale kombinaciju komunističkog gospodarstva i radikalnog ruskog nacionalizma. Tada je Dugin hvalio Josifa Staljina i Sovjetski Savez, a ujedno podupirao obiteljske i ruske pravoslavne vrijednosti.
Ipak, Dugin se ponajviše posvetio stvaranju geostrateške ideje i složene političke metafizike poznate kao euroazijanizam ili Četvrtka politička teorija. Neoeuroazijanizam temelji se na klasičnom sukobu talasokracija (maritimnih civilizacija, Rimland) i kopna (Heartland).
Suvremeni zapadni teoretičari međunarodnih odnosa često optužuju takve ideje zastarjelima i nedovoljno iskazanim u suvremenim međunarodnim političkim odnosima, ali istovremeno su slijepi na datosti koje se dešavaju od strane maritimnih sila.
U povijesti samo dvadesetog stoljeća vidi se stalna navala na rubne dijelove azijskog kontinenta kako bi se ušlo u njezinu prirodnim resursima bogatu unutrašnjost. Stacioniranost zapadnih saveza na Bliskom istoku, nekad Britanskoj Indiji, potom u Indokini, te u Koreji i Japanu govore dovoljno da se stalno nastoji prodrijeti u unutrašnjost.
Dugin opisuje taj sukob. Kopnene civilizacije smatra organizirane na povijesnim načelima i tradiciji, dok su talasokracije, koje on naziva atlantističkim, liberalne imperije mora, kapitalističke u svom prodoru i nesklone tradiciji. Suvremene Atlantiste predvode Sjedinjene američke države, koje su konsolidirale svoju poziciju preko međunarodnih organizacija i političkih hijerarhija, te koje su disorganizirale europsku opoziciju i oslabili ju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.