Prioritet SAD-a prekinuti je svoju ovisnost prema uvozu energije, a po tom pitanju krenulo se u otvaranja velikih depozita plina i nafte na teritoriju SAD-a putem hidrauličkog frakturiranja ("fracking").
Što je to hidrauličko frakturiranje? To je postupak drobljenja stijene uz pomoć hidrauličke tekućine pod vrlo visokim tlakom. Voda je pomiješana s pijeskom i kemikalijama te se ubrizgava pod visokim tlakom u bušotinu. To pak rezultira malim pukotinama kroz koje onda teku prirodni plin, nafta i druge tvari. Kada se ukloni hidraulički tlak, mali fragmenti pijeska ili aluminijeva oksida održavaju pukotine otvorenima. Ova tehnika se koristi za vađenje zaostaloga plina, plina iz škriljevca, ili u slojevima ugljena.
Zagovornici ove metode tvrde, da se fragmentacijom može doći do nedostupnih golemih količina fosilnih goriva. Protivnici tvrde da hidrauličko frakturiranje dovodi do zagađenje vode, kvalitete zraka, ispuštanje opasnih kemikalija, te čak da izazva potrese.
No, kako smo već i spomenuli, SAD želi pod svaku cijenu prekinuti svoju ovisnost o uvozu energenata, a za one koji se bune zbog ekološkog onečišćenja već je pronađeno idealno i apsurdno rješenje - optužit će ih se da su "ruski agenti". Naime, već je krenula kampanja u SAD-u koja tvrdi kako Rusija potiče ove ekološke skupine na prosvjedovanje kako bi, dakako, spriječila veliku američku energetsku revoluciju. Takve teorije zavjere u novoj Americi odlično prolaze zahvaljujući atmosferi paranoje koja vlada.
Sve u svemu, imamo situaciju da će SAD uskoro početi proizvoditi velike količine novog plina, mada bušili pritom vlastito tlo pod nogama (i u Europi bi se moglo puno plina izvući na takav način, ali se EU, razumno, tome oštro protivi). Govorimo o količinama koje neće biti tu da zadovolje samo američke potrebe već će postati i jedna od moćnih grana američkog izvoza.
Gdje izvoziti sav taj novi plin? U Europu, dakako.
Međunarodna energetska agencija (IEA) prognozira kako će do 2022. SAD proizvoditi više od jedne petine svjetskog plina.
No, ako SAD želi izvoziti svoj plin u Europu, ima jedan problem - Atlantik je poprilično velik, a ispod njega nema plinovoda. Tu na scenu dolazi LNG. Što je LNG? LNG (Liquefied natural gas) je zapravo isti plin, ali više nije u plinovitom nego u tekućem stanju.
Kako se prirodni plin pretvara u tekući LNG plin? Pojednostavljeni opis - ohladi ga se na -162 °C i pritom se iz njega izbacuju određene komponente kao što su prašina, helij, voda itd. Odlična stvar kod tekućeg plina je to što se njegov volumen pritom drastično smanjuje - iznosi tek 1/600 prirodnog plina u plinovitom stanju!
Dakle, kada ga ohladite i pretvorite u tekućinu, postaje prilagodljiv za transport, odnosno možete ga posebnim brodovima, ali i kasnije cisternama, prebaciti do lokacija koje nisu povezane s plinovodima.
U slučaju SAD-a plin se u LNG stanju prebacuje do Europe brodovima, posebnim brodovima koji plin cijelo vrijeme u posebnim spremnicima drže na potrebnoj temperaturi i uvjetima. No, što kad ti brodovi stignu do Europe? Prevoziti LNG dalje cestom bilo bi krajnje nepraktično, stoga je najbolje imati posebne terminale u koje će brodovi pristati i tamo odmah prirodni plin iz tekućeg stanja pretvarati natrag u plinovito stanje te ga dalje isporučivati plinovodima do klijenata.
Jedan od takvih ključnih LNG terminala trebao bi se izgraditi u Hrvatskoj, na otoku Krku. Projekt je već u visokoj fazi, Europska unija osigurala je oko 50% novca za troškove, 102 milijuna eura. Pitanje - tko će financirati ostatak?
Hrvatska predsjednica Kitarović aktivno vodi kampanju u sklopu tzv. Inicijative tri mora gdje bi se stvorio jedan koridor od Poljske do Hrvatske koji bi pak, u klasičnom geopolitičkom kontekstu, služio kao zid prema Rusiji, ali i energetski zid.
Pritom se vjerojatno želi dobiti i američka potpora za LNG terminal na Krku, a Trump je nešto o tome i spominjao, samo tko zna sjeća li se Trump što je i kome obećao i kada.
LNG terminal na Krku omogućio bi američkom plinu da lakše nađe put do europskog tržišta, no o projektu se u našim medijima često govori kao o sudbonosnom terminalu koji će odrediti energetsku budućnost Europe. Dakako, istina je posve drugačija - Europa već ima jako puno LNG terminala, a novi se grade:
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
