Nipošto nije jednostavno odgonetnuti što se točno trenutačno događa na sjeveroistoku Sirije jer u ionako kompliciranu situaciju sada se snažno uključio "kralj nedorečenih stavova", američki predsjednik Donald Trump. On je pak uvijek govorio da mu je glavna taktika ta da druga strana nikad ne zna što on zapravo misli i što će iduće napraviti. To mu, valja se složiti, itekako ide od ruke, ali postavlja se pitanje - skriva li on svoje prave namjere od drugih aktera ili tvrdnjom da ih skriva zapravo tjera druge da nagađaju o njegovim pravim namjerama koje on možda uopće niti nema?
Nemojmo stoga dodatno komplicirati situaciju već krenimo nekim redom. Trump definitivno jest signalizirao na neki način Turskoj da smiju krenuti u invaziju ističući kako se američka vojska povlači i kako Kurdi zapravo, bar njemu, ne znače previše. Odmah zatim Ankari je uputio sasvim drugačiji signal, prijeteći da će "uništiti njihovu ekonomiju" ako naprave "krivi potez". A što bi bio taj krivi potez? Zar nije turska vojna invazija i neminovan progon kurdskog stanovništva samo po sebi potpuno krivi potez? Ili je Trump možda mislio da će Kurdi s cvijećem dočekati tursku vojsku (!)?
Priča ide dalje. Prošlog tjedna u Ankaru Trump šalje potpredsjednika da razgovora s Erdoganom. Mike Pence stiže sa "smrtno" hladnim licem koje sugerira da nije došao pregovarati - donio je ultimatum. Erdogan pak, kojem hladnoće u izrazu nije nedostajalo, samo dan ranije se, u svom stilu, opirao i prkosio, pa je tako do zadnjeg trenutka u turskim medijima kružila priča da se uopće neće susresti s američkim potpredsjednikom.
Bio bi to, bez sumnje, krajnje prkosni potez, ali uskoro se ispostavilo da je to tek jedna u nizu praznih priča. Naravno da nije ostavio Pencea da stoji pred vratima njegove velebne "sultanske" palače. Štoviše, nakon sastanka odmah je potvrđeno kako Turska pristaje na 5 dana primirja, odnosno pauze na sjeveroistoku Sirije. U tih 5 dana kurdske snage trebale bi se povući s prostora gdje "smetaju" Turskoj, dakle iz imaginarne "sigurne zone" (duboke 30 km od turske granice) - na to se, u neku ruku, SAD obvezao. Turska se pritom obvezala da, ako se to sve dogodi, onda oni neće nastavljati svoju ofenzivu jer, eto, za njom tada više neće biti niti potrebe.
Baš simpatičan plan, no problem je u tome što lažu i jedni i drugi. Kao prvo, SAD-u nipošto nije u interesu da Kurde na sjeveru Sirije smjeni sirijska vojska jer kod sirijske vojske Washington ima 0% utjecaja. Erdoganu pak isto to nije u interesu, on želi smijeniti/protjerati Kurde i na njihovo mjesto dovesti anti-Damask islamističke snage, pretvoriti cijeli potez sjeveroistočne Sirije u jedan ekspandirani Idlib.
Zar nije onda logično rješenje (iako po Siriju najgore) da se jednostavno Amerikanci i Turci dogovore i da zajedno preuzmu kontrolu nad tim prostorom? Itekako - ali srećom, nakon višemjesečnih pregovora, takav scenarij ipak se nije realizirao. Zašto? Ponajviše zbog vrlo krute američke doktrine. Naime, Amerikanci jednostavno nisu mogli prihvatiti da moraju taj prostor utjecaja dijeliti s Erdoganom znajući da će ih ovaj nadvladati jer kod sebe ima na tisuće islamističkih sunitskih militanata koji su lojalni Ankari, a ne Washingtonu koji je od njih odustao prije nekoliko godina i za svoje partnere uzeo Kurde. Drugim riječima, Amerikanci su sve do zadnjeg trenutka htjeli suradnju s Kurdima jer Kurdi su im bili lojalni i podložni, nikada u poziciji da se mogu zauzeti sami za sebe. Bila je to "geopolitička priča iz bajke" na kojoj je Washington radio godinama našavši sebi prikladnog saveznika, onog koji se ne smije buniti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
