Hormuški tjesnac je geopolitički jedan od najvažnijih zemljopisnih područja na svijetu, uz Bab el-Mandeb, Suez, Gibraltar i Panamski kanal. Razlog tome je više-manje poznat. Kroz ovu dodirnu točku Islamske republike Iran, Sultanata Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata u svijet odlazi oko 20 posto svjetske nafte i oko 35 posto sve nafte koja se prevozi morskim putem. Prosječno 14 tankera prođe svaki dan kroz Hormuz, noseći pritom 17 milijuna barela sirove nafte. većina te nafte (85 posto) završi u Japanu, Indiji, Južnoj Koreji i Kini.
Hormuški tjesnac jedini je ulaz i izlaz u Perzijski zaljev, gdje je stacionirana i američka Peta flota (u Bahreinu). Okosnica je trgovine i vojne kontrole Irana, Iraka, Bahreina, Kuvajta, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Zbog toga je Hormuz oduvijek primao pažnju svjetske javnosti i bio u središtu ratnih zbivanja. Posljednje velike opasnosti po brodovlje u Hormuzu bile su prisutne za vrijeme Iransko-iračkog rata tijekom većeg dijela osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tada su komercijalni i vojni brodovi bili napadani s obje strane. S nedavnim rastom tenzija između Irana i Saudijske Arabije, Rijad želi što više prenijeti trgovačke pravce na svoje primarne luke u Crvenom moru. Uz to, tko god kontrolira Hormuz zapravo kontrolira iransku naftnu industriju, unatoč idejama o izgradnji naftovoda i plinovoda preko Turske i Azerbajdžana.
Tjesnac čine iranska južna provincija Hormozgan i omanski poluotok Musandam, koji je sa svih strana okružen UAE-om i čini odvojeni dio sultanata. Svaki brod koji želi ući i izaći u i iz Perzijskog zaljeva mora proći Hormuški tjesnac. Osim ove dvije države, i UAE ima teritorijalne pretenzije u tjesnacu. Naime, već godinama se UAE i Iran spore oko otoka Abu Musa i otočja Tunb. Oni se nalaze sjeverno od emirata Dubai, na pučini od obala Ras Al-Khaimaha. Još od odlaska britanske flote krajem šezdesetih godina Iran posjeduje ovo otočje, a dodatnu teritorijalnu zbrku radi emirat Sharjah koji smatra da otoci pripadaju njemu.
Unatoč tim nesuglasicama, UAE i Iran su možda najbolje povezani od svih zemalja Perzijskog zaljeva. Gotovo pola milijuna Iranaca živi u UAE, 80 posto njih u Dubaiju. Veliki valovi useljavanja Iranaca započeti su još početkom 20. stoljeća, a posebno su ojačali nakon Islamske revolucije 1979., i tijekom Iransko-iračkog rata. Iranci čine posebnu klasu poduzetnika u luci Jebel Ali, koja je jedan od svjetskih trgovačkih centara. Prošle godine ovdje je prošlo 15 milijuna kontejnera, a velik dio prometa odvija se zapravo prema Iranu. Izvoz robe (izuzev nafte i plina) iz UAE u Iran povećao se prošle godine za 20 posto. S 10,6 milijardi dolara godišnjeg prometa, UAE je glavni iranski uvozni partner, iako Kina sada ozbiljno prijeti preuzeti to mjesto. Kako god bilo, UAE bi mogli biti najveći dobitnici ukidanja međunarodnih sankcija Iranu, koji su usporavali trgovačke veze dviju zemalja. No, pitanje je za sve zemlje regije da li će tim potezom biti osigurana i stabilnost Hormuškog tjesnaca ili će se tražiti alternativni putevi.
Tako je još u lipnju 2012. Saudijska Arabija ponovno otvorila Irački naftovod koji vodi iz Iraka preko Saudijske Arabije do saudijskih luka na Crvenom moru i ima kapacitet od 1,65 milijuna barela dnevno. Iste godine Abu Dhabi je počeo upotrebljavati naftni terminal Fujairah u Omanskom zaljevu za maksimalni kapacitet od dva milijuna barela nafte dnevno za proizvod iz svojih naftnih polja Hanshan. Kako je Fujairah povećao svoj kapacitet skladišenja nafte, ovo je Emiratima postao glavni alternativni pravac.
Doktrina Jimmyja Cartera prepoznala je u Perzijskom zaljevu vitalan američki nacionalni interes. Carterova doktrina nije samo uključivala zaustavljanje vanjskih sila od kontrole Perzijskog zaljeva, već i postavljanje američke dominacije u toj regiji. Time je nekadašnja Trumanova doktrina američke vanjske politike, koja je pružala mogućnost američke intervencije, bilo javne ili tajne, diljem svijeta dovedena u poziciju otkuda su SAD mogli kontrolirati cijeli Bliski istok. To se posebice osjećalo nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu i gubljenja glavnog saveznika na Bliskom i Srednjem istoku. Carterova doktrina je u tom pogledu bila oprečna Nixonovoj doktrini iz 1969., koja je zaštitu regionalne sigurnosti vidjela u bliskoj bilateralnoj suradnji Irana i Saudijske Arabije, tzv. Twin Pillars politika.
Dugogodišnje tenzije s Iranom nisu eskalirale, ali nije bilo daleko od toga. Naime, Iran ima mogućnost unilateralnog zatvaranja Hormuškog tjesnaca i učinkovitog zaustavljanja trgovačkih puteva. Tu je Carterova doktrina predviđala izravnu i brzu akciju koju bi izvele trupe za brzo djelovanje. Iako je ova u načelu bila stvorena za pokušaj sovjetskog upliva u iransku politiku, osnovni postulati doktrine su opstali. Svoje 'krštenje' imali su u Prvom zaljevskom ratu protiv Sadama Huseina.
Američka vojna prisutnost kontinuirano je rasla od intervencije u Kuvajtu i prvih napada na Sadamov Irak. Svoj vrhunac je ta prisutnost dobila sa stacioniranjem Pete flote 1995., kao prve nove flote SAD-a nakon Drugog svjetskog rata. Kao protuteža i iračkim i iranskim suparnicima, Peta flota je našla svoje utočište u malenom Bahreinu, koji je danas poznat kao diktatorska zemlja obitelji Al Khalifa, te u kojoj se šijitska većina nalazi pod brutalnom represijom sunitskih vladara. Ova dihotomija pritom nije realna, jer se i sunitska manjina nalazi pod autokracijom Al Khalifa, koja nema drugog izbora do uvoženja vojnika i policije iz drugih zemalja, poglavito Pakistana i Bangladeša, kako bi terorom držala sebe na vlasti. Medijski izlaz bahreinskog naroda doveo je do neugodnosti po samu Petu flotu i SAD, pa se trenutačno pregovara o izlasku iz Bahreina te relokaciju na neko drugo, strateški pogodno mjesto.
Sigurnost na Hormuzu vezana je za općenit pristup pomorskoj sigurnosti, te dugoročnoj viziji smanjivanja regionalnih napetosti koje bi mogle završiti u vojnom sukobu i time ugroziti sigurnost tjesnaca. Ovi opći pristupi temelje se na nekoliko strateških okvira djelovanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
