Odbor za pravosuđe američkog Doma zastupnika glasalo je 24. veljače o položaju Muslimanskog bratstva. Većinski Republikanski odbor glasao je u omjeru 17 za i 10 protiv u korist ideje da se Muslimansko bratstvo označi kao teroristička skupina. Idući je korak slanje ovakvog zahtjeva State Departmentu, s napomenom da Odbor očekuje da ministarstvo vanjskih poslova postupi prema donesenoj odluci, ili da obrazloži zašto odbija tako postupiti. Iako prijedlog u ovom obliku teško može postati zakon, ipak se očekuje da će dobiti veliku potporu ne samo republikanskih kandidata već i američkih saveznika poput egipatskog predsjednika Abdela Fataha al-Sisija, koji je poznat po beskompromisnom stavu protiv Muslimanskog bratstva.
Kritičari ovakvog pristupa smatraju da je to pokušaj ukidanja suradnje Washingtona s nenasilnim skupinama političkog islama, te da je iza njega jako lobiranje al-Sisija, a možda i Ujedinjenih arapskih emirata. Dodatnu pomoć dali su i predizborni skupovi republikanskih kandidata za predsjednika SAD-a. U prosincu je Donald Trump pozvao na rigorozniji stav prema muslimanima, a posebice protiv svih islamističkih skupina, nasilnih i nenasilnih, sve dok američka vlada ne shvati tko je potencijalni terorist. Republikanski kandidat iz Teksasa Ted Cruz je istovjetan prijedlog podnio Senatu.
Prije dvije godine je krajnje desna republikanska zastupnica iz Minnessote Michele Bachmann predložila sličan prijedlog zakona, ali tada nije imala ni potporu vlastite stranke. Sada se čini kako ovaj stav postaje snažna republikanska pozicija. Predsjednik Odbora za pravosuđe, republikanac iz Virginije Bob Goodlatte, izjavio je da Muslimansko bratstvo prihvaća terorizam te da predstavlja vrlo realnu prijetnju životima Amerikanaca i nacionalnoj sigurnosti SAD-a. Izglasavanje ovakvog zakona, smatra Goodlatte, onemogućilo bi članovima Muslimanskog bratstva ulazak u SAD. Prijedlog zakona dao je republikanac iz Floride Mario Diaz-Balart, koji smatra da je dobro poznata povijest organizacije od svog nastanka u Egiptu 1928., te da je Obamina administracija stvorila previše ružičastu sliku o njoj.
U vrijeme prelaska iz 19. u 20. stoljeće islamski svijet je bio u procesu transformacije. Islamski modernisti pokušavali su koristiti europska iskustva i tehnologije, ne bi li stvorili napredak temeljen na racionalnom razumijevanju islama. Takav je napor doživio snažan protuodgovor u tradicionalnijim sastavnicama društva, a završio je stvaranjem Muslimanskog bratstva u Egiptu 1928. Pokret je osnovao Hasan al-Bana, konzervativan i religiozan Egipćanin koji je bio odan sufijskom redu hasafija, poznatima po striktnom sljedbeništvu islamskih učenja i djelovanja. Kada je al-Bana preselio u urbanu zonu Kaira, vidio je niz napada na islamske vrijednosti i norme, za što je krivio intelektualce i pokret društvenog oslobađanja. Osnivanje Muslimanskog bratstva bio je odgovor na te društvene fenomene, a pokret se ubrzo proširio deltom Nila.
Muslimansko bratstvo je počelo nadograđivati javne usluge, pa ponegdje i zamjenjivati ulogu državne skrbi. Članovi pokreta su pružali obrazovanje za djecu, jeftinu medicinsku skrb, financijsku pomoć i strukovna obrazovanja. Kao središta svog djelovanja koristili su džamije, čime su uspjeli svoju poruku približiti narodu. Uz to, al-Banna je bio vrlo karizmatična osoba. Ova socijalna dimenzija je bila iznimno važna, jer se religijski čelnici nisu upletali u svakodnevnu politiku i društvo. Kako su rasli, al-Bana je čak postao religijski savjetnik egipatskog kralja. Bratstvo je promicalo potrebu uvođenja islamskog zakona, stvaranja poveznice općenito s islamskim svijetom, a posebice s arapskim državama, podršku palestinskoj nezavisnosti, te zabranu kamatarenja i alkohola, proširenje bolnica i klinika, poboljšanje radnih uvjeta i minimalne plaće.
Skupina je uskoro počela graditi svoj politički profil i pretvorila se u jednu od najukorjenjenijih političkih skupina u Egiptu, ali i drugim zemljama. Al-Bana je ubijen 1949., a skupina je pala pod ideološki utjecaj Sajeda Kutba. On je bio poznat novelist, koji je proveo neko vrijeme u SAD-u, gdje je proučavao koncepte slobode, individualizma i materijalizma, kao osnovice američkog društva. Zaključio je da su te kategorije izvor društvenih problema, konzumerizma, seksualne diskriminacije i promiskuiteta, te da sve to vodi svijet u džahiliju (vrijeme barbarstva prije islama). Prema tom uvjerenju, džahilija je rezultat čovjekovog ignoriranja božanskih zapovjedi. Kutb je smatrao da samo islam može osigurati pravdu, jer su sami temelji islama jednakost, društvena kohezija i zajedništvo.
Kutbova kritika nije poštedjela egipatsku državu. Upozorio je na loš put naserizma, a napao je i Al Azhar, najveće i najstarije sveučilište sunitskog svijeta. Vremenom, Muslimansko bratstvo je postajalo sve konzervativnije, sve više se okretalo politici, ali i nasilju. Unutar skupine postojale su razlike u mišljenju oko vodstva organizacije, kao i Kutbove ideje džahilije, apsolutnog suvereniteta Boga i ponovnog povratka načelu tekfira, odnosno ekskomunikacije. Kutb je smatrao da velik dio muslimana, koji se ne priključe njegovoj ideji, mogu biti ekskomunicirani. Potreba za tekfirom, smatrao je Kutb, je izravna posljedica stanja džahilije, jer muslimanska društva žive u neznanju, te se muslimani mogu optužiti kao nevjernici (kafiri).
Protiv njih je moguća čak i oružana borba te je ubrzo Muslimansko bratstvo prihvatilo oružani sukob s egipatskom državom. Kutb je prvi poslijeratni zagovornik povratka totalnom islamu, onome koji vlada svim dijelovima života. Islam jednostavno ima odgovor na svako pitanje, bilo da se radi o ovome svijetu, ili idućem. Kutbove misli nisu bile interpretacije, već poziv na akciju, uperen članovima Muslimanskog bratstva. Te ideje i dalje rezoniraju islamskim svijetom, jer se u vrlo brzom vremenskom razdoblju Muslimansko bratstvo proširilo u Siriju, Jordan, Alžir, Tunis, Palestinu, Sudan, Iran, Jemen, Tursku... To je Bratstvu dalo panarapski i panislamski značaj, a islam postavio kao sveobuhvatni religijski, politički, društveni, gospodarski i kulturni sustav. Ponekad kao jedina oporba nereprezentativnim režimima, islamističke formacije su dobivale veliku potporu naroda.
Nakon Kutba, pokret se primirio, prihvatio je mirni otpor vlasti, i donekle igrao konstruktivnu oporbu u mnogim zemljama. Ustanak tzv. Arapskog proljeća bila je prilika koju Muslimansko bratstvo ispočetka nije ni sanjalo, ali je uskoro dobilo potporu američke vlade, te je osvanulo kao grandiozni pobjednik parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Egipat je postao zemlja koja je izgubila svoju diplomatsku snagu i gospodarsku jačinu. Tradicionalna prevaga u odnosima arapskih zemalja i Izraela počela se pretvarati u otvorenu potporu Hamasu. To je prouzročilo potom brzu akciju egipatske vojske i rušenje predsjednika Mohameda Morsija 2013. Krajem te godine, Muslimansko bratstvo je proglašeno terorističkom organizacijom u Egiptu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
