Politika rata i mira u svemiru često se zanemaruje. Svemir je tiho i osamljeno mjesto, ne samo po svojim osobinama, već i po istraživanjima u ratnim studijama. To je čudno, jer se svemirski prostor upotrebljava kao kritična infrastruktura u ratu, miru, politici, ekonomiji, nuklearnoj stabilnosti.
Nema Mahana za svemir, žalovali su sredinom 1990-ih John Sheldon i Colin Gray kad su se pozivali na Alfreda Thayera Mahana. Radi se o deventaestostoljetnom pomorskom strategu koji je jedan od strateških teoretičara i klasika suvremenog ratovanja (ostali su Clausewitz, Castex, Corbett, i drugi). Mahan je ključan za ratnu povijest jer je geostrateški ukazao na pomorsku moć i time dao značaj tzv. 'talasokracijama' odnosno zemljama koje se nalaze na Atlantiku.
No, kako se mogu univerzalna načela ratovanja i politike, odnosno strateške teorije, upotrijebiti u svemirskom prostoru? Dvije su temeljne analogije Zemlje i svemira u tom smislu. Prva je klasična i često zlorabljena Clausewitzeva dosjetka da je rat nastavak politike drugim sredstvima.
Ideja da je ratovanje politička kategorija može se činiti sasvim jasnom ako uzmemo u obzir da se vodi u političkim kabinetima, ali se sasvim druga slika dobije na samom ratištu. Clausewitz je zapravo upotrebom političkog aspekta razvio stratešku analogiju za bolje razumijevanje i proučavanje ratnog fenomena i odgovora na pitanja poput: Zašto je jedan rat skuplji od drugoga? Zašto postoje totalni ratovi koji uništavaju cijele države prije nego što uništi otpor? Clausewitz zaključuje da je svaki rat, bilo gdje, temeljen na univerzalnosti strasti, razuma i šanse.
Ratovanje u svemiru stremi uništavanju ili ometanju neprijateljskih svemirskih sustava. Ovakvo ratovanje bilo bi odraz političkog stanja međusobno suprotstavljenih strana koje se bore za mogućnost upotrebe ili uništavanja svemirskih sustava. Clausewitz, kroz naglašavanje politike, uvodi ljudski element i prevladavanje strateškog konteksta bilo kojeg političkog nasilja.
Da ne bi lako došlo do takvog stanja, države se drže Povelje o načelima upravljanja aktivnostima država u istraživanju i upotrebi vanjskog svemira, uključujući Mjesec i ostala nebeska tijela, ili skraćeno Povelja o vanjskom svemiru. Radi se o temeljnom dokumentu međunarodnog svemirskog zakona, koji je otvoren za raspravu između SAD-a i SSSR-a početkom 1967.
Za sada 103 zemlje svijeta su potpisale ovu Povelju, a 26 ju je ratificiralo. Povelja zabranjuje članicama da postave oružje za masovno uništavanje u orbitu Zemlje, na Mjesec ili bilo koje drugo nebesko tijelo, ili da razvije stanice u vanjskom svemiru. Drugim riječima, Povelja zabranjuje bilo kakvu vojnu ili oružanu djelatnost izvan stratosfere Zemlje.
Međutim, Povelja ne zabranjuje izričito ratovanje u svemiru. Nije samo jedna nacija isprobala destruktivne antisatelitske oružane sustave. Važne strateške mogućnosti kao što su sustavi ranog upozoravanja, sigurnost komunikacija, sakupljanje obavještajnih podataka, zapovijedanje i kontrola, sve se više nalaze u orbiti. Ovo vodi problematičnoj mogućnosti da se počinju upotrebljavati antisatelitska naoružanja i prema novim međunarodnim krizama.
Kineski antisatelitski test 2007. izazvao je mnoštvo ovakvih pitanja među politolozima i vojnim stratezima u SAD-u, s obzirom na očitu ranjivost američkih svemirskih postrojenja. Kina je rasla sporo ali uporno do razine da može upotrijebiti niz svemirskih postrojenja u smislu prijetnje svojim neprijateljima.
Amerikanci se boje da bi Kinezi ili neka druga svemirska sila ugrozila konvencionalne vojne operacije jer su one kritično povezane s vojnim nadzorom i satelitima u orbiti. Također bi ovakav potez u svemiru mogao ugroziti američku zaštitu nuklearnih postrojenja, što bi u krajnjem scenariju vodilo do nuklearnog rata. Naravno, bojazni koje vrijede za Ameriku, vrijede i za ostale sile u svemiru, a uključuje i povećanu utrku u svemirskoj ofenzivnoj ili defanzivnoj tehnologiji, posebice između Kine i Indije, ali i sa sve većim učešćem drugih zemalja.
Ipak, SAD i Rusija su jedine zemlje koje imaju kvalitativnu prednost pred potencijalnim rivalima zbog postojećih svemirskih platformi. Ove dvije zemlje posjeduju golem broj satelita, među kojima su i vojni sateliti. Oni omogućuju GPS sustave koji daju konvencionalnim snagama na terenu mogućnost nadzora i točnosti upotrebe oružja. Na taj način ove vojne postrojbe mogu bolje i brže djelovati, i to na svim krajevima Zemlje.
Sve to može nestati u sekundi, ako dođe do antisatelitskog napada. Ali, da li će doista doći do toga ili su svemirske ratne pustolovine podjednake Hladnom ratu kada je sposobnost međusobnog uništenja bila tolika da se nitko nije usudio upotrijebiti nuklearno oružje? Za sada su stavovi država nejasni. Ali, sasvim je sigurno da se ne može isključiti zabrinutost oko antisatelitskih napada čak i ako takav napad ne bi doveo do nuklearnih aktivnosti na samom planetu. Države koje su izvele antisatelitske testove kažu da se radi o pripremama u sasvim hipotetskim slučajevima.
Kina aktivno razvija najmanje dva antisatelitska (ASAT) oružana sustava, koji su uključili najmanje pet testova, a jedan od tih testova je navodno proizveo tisuće komada svemirskog otpada. Rusija je u prošlosti postavljala operativne ASAT sustave, ali su nedavno ruski dužnosnici izjavili da su zračni ASAT sustavi ponovno u procesu razvoja. I indijska vlada je iskazala interes za obrambene i ofenzivne ASAT sustave.
S druge strane, SAD i europski saveznici također jačaju svoje antisatelitske sposobnosti, kao što je pokazano 2008., kada su SAD upotrijebile sustav obrane od projektila da unište nedjelotvorni satelit. Amerikanci trenutačno imaju više od 150 vojnih i obavještajnih satelita u orbiti, koji pružaju nacionalne sigurnosne sposobnosti kao što su precizna navigacija, globalna komunikacija, rana upozorenja od opasnosti, te prikupljanje obavještajnih i kontraobavještajnih podataka.
Opisani tehnološki ustavi imaju političku vrijednost – oni stabiliziraju ili destabiliziraju, i povezuju raspravu sa svakim političkim kontekstom između nuklearnih sila. Pitanje je da li ovi argumenti stavljaju svemirsko ratovanje u strateške i političke kontekste koje zaslužuju. Potencijalan napad u svemirskom prostoru, odnosno u orbiti Zemlje, strateški bi bio glup potez, jer bi doveo do gotovo sigurnog međusobnog uništavanja, mogućnosti drugog udara, odnosno do potpune blokade političkih poteza. Na neki način, Hladni rat se prenio u Zemljinu orbitu.
Iz tog razloga, američko ratno zrakoplovstvo izdalo je prije nekoliko godina plan o održivosti svemirske arhitekture. Sateliti koji su proteklih desetljeća poslani u orbitu imali su prioritet djelotvornosti, ali uslijed novih sigurnosnih izazova, oni pate od manjka zaštite. Sustavi su postali složeniji, više integrirani i skuplji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
