Politika rata i mira u svemiru često se zanemaruje. Svemir je tiho i osamljeno mjesto, ne samo po svojim osobinama, već i po istraživanjima u ratnim studijama. To je čudno, jer se svemirski prostor upotrebljava kao kritična infrastruktura u ratu, miru, politici, ekonomiji, nuklearnoj stabilnosti.
Nema Mahana za svemir, žalovali su sredinom 1990-ih John Sheldon i Colin Gray kad su se pozivali na Alfreda Thayera Mahana. Radi se o deventaestostoljetnom pomorskom strategu koji je jedan od strateških teoretičara i klasika suvremenog ratovanja (ostali su Clausewitz, Castex, Corbett, i drugi). Mahan je ključan za ratnu povijest jer je geostrateški ukazao na pomorsku moć i time dao značaj tzv. 'talasokracijama' odnosno zemljama koje se nalaze na Atlantiku.
No, kako se mogu univerzalna načela ratovanja i politike, odnosno strateške teorije, upotrijebiti u svemirskom prostoru? Dvije su temeljne analogije Zemlje i svemira u tom smislu. Prva je klasična i često zlorabljena Clausewitzeva dosjetka da je rat nastavak politike drugim sredstvima.
Ideja da je ratovanje politička kategorija može se činiti sasvim jasnom ako uzmemo u obzir da se vodi u političkim kabinetima, ali se sasvim druga slika dobije na samom ratištu. Clausewitz je zapravo upotrebom političkog aspekta razvio stratešku analogiju za bolje razumijevanje i proučavanje ratnog fenomena i odgovora na pitanja poput: Zašto je jedan rat skuplji od drugoga? Zašto postoje totalni ratovi koji uništavaju cijele države prije nego što uništi otpor? Clausewitz zaključuje da je svaki rat, bilo gdje, temeljen na univerzalnosti strasti, razuma i šanse.
Ratovanje u svemiru stremi uništavanju ili ometanju neprijateljskih svemirskih sustava. Ovakvo ratovanje bilo bi odraz političkog stanja međusobno suprotstavljenih strana koje se bore za mogućnost upotrebe ili uništavanja svemirskih sustava. Clausewitz, kroz naglašavanje politike, uvodi ljudski element i prevladavanje strateškog konteksta bilo kojeg političkog nasilja.
Da ne bi lako došlo do takvog stanja, države se drže Povelje o načelima upravljanja aktivnostima država u istraživanju i upotrebi vanjskog svemira, uključujući Mjesec i ostala nebeska tijela, ili skraćeno Povelja o vanjskom svemiru. Radi se o temeljnom dokumentu međunarodnog svemirskog zakona, koji je otvoren za raspravu između SAD-a i SSSR-a početkom 1967.
Za sada 103 zemlje svijeta su potpisale ovu Povelju, a 26 ju je ratificiralo. Povelja zabranjuje članicama da postave oružje za masovno uništavanje u orbitu Zemlje, na Mjesec ili bilo koje drugo nebesko tijelo, ili da razvije stanice u vanjskom svemiru. Drugim riječima, Povelja zabranjuje bilo kakvu vojnu ili oružanu djelatnost izvan stratosfere Zemlje.
Međutim, Povelja ne zabranjuje izričito ratovanje u svemiru. Nije samo jedna nacija isprobala destruktivne antisatelitske oružane sustave. Važne strateške mogućnosti kao što su sustavi ranog upozoravanja, sigurnost komunikacija, sakupljanje obavještajnih podataka, zapovijedanje i kontrola, sve se više nalaze u orbiti. Ovo vodi problematičnoj mogućnosti da se počinju upotrebljavati antisatelitska naoružanja i prema novim međunarodnim krizama.
Kineski antisatelitski test 2007. izazvao je mnoštvo ovakvih pitanja među politolozima i vojnim stratezima u SAD-u, s obzirom na očitu ranjivost američkih svemirskih postrojenja. Kina je rasla sporo ali uporno do razine da može upotrijebiti niz svemirskih postrojenja u smislu prijetnje svojim neprijateljima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
