Međunarodni odnosi i politički procesi u suvremenom svijetu su obilježeni svojom dinamikom, nepredvidljivošću i nekonvencionalnošću. Početkom 1990-ih činilo se da je svijet na pragu novog Milenija sazrio da kroči u doba mira, blagostanja i prosperiteta pod vodstvom Zapadnog svijeta ponajprije Sjedinjenih Američkih Država. Raspadom SSSR-a i krajem Hladnog rata neki analitičari su proglašavali kraj povijesti jer sad nije više bilo 'Carstva zla', kako je Ronald Reagan 1983. nazvao SSSR.
Devedesetih godina činilo se da unipolarni svijet predvođen Washingtonom nema alternativu. Američki i europski san bili su na vrhuncu popularnosti. Rusija je posustajala u neredu, bijedi i siromaštvu našavši se pred rizikom raspada. Kina, iako brojčano najmnogoljudnija i površinski ogromna, bila je i dalje pretežno siromašna zemlja nesposobna za aktivnu vanjsku politiku.
I svijet je doista takav bio, unipolaran pod dominacijom SAD-a, ali daleko od mira i blagostanja. No, prije nekoliko godina promjene su započele. Početkom 2014. i zapadni mainstream analitičari počeli su priznavati da je ponovo otpočeo Novi Hladni rat između Zapada i Istoka što znači da američka unipolarna hegemonija kopni. Na jednoj strani nalaze se SAD i NATO savez, a na drugoj Rusija i Kina. Zapravo, mnogi stručnjaci tvrde da Hladni rat nikada nije ni završio, što je nedavno izjavio i sirijski predsjednik Bashar Al-Assad čija se zemlja nalazi u središtu američko-ruskog konflikta.
Hladni rat II je politička realnost današnjice, htjeli mi to priznati ili ne. Novo sučeljavanje Istoka i Zapada sa sobom nosi mnogobrojne specifičnosti. Sukob Washingtona s Moskvom i Pekingom nosi prijetnje, opasnosti, probleme ali i prilike da se iz političkog i društveno-civilizacijskog konflikta stvori bolji svijet. Najpesimističniji scenarij rezultirao bi nuklearnim uništenjem planeta Zemlje, a najoptimističniji trajnim mirom u svijetu. To su dva ekstremiteta unutar kojih će se odrediti ishod novog Hladnog rata.
Novo natjecanje svjetskih sila je započelo početkom aktualnog desetljeća izbijanjem Arapskog proljeća. Što spontano što pod utjecajem vanjskih sila, snažan revolt arapskih naroda je izbio u mnogim zemljama, ali Libija i Sirija su poprišta u kojima je hladnoratovski sukob supersila najznačajniji. Amerikanci su nadmudrili Ruse kad je u Vijeću sigurnosti UN-a izglasana zabrana zone leta nad Libijom što je rezultiralo NATO intervencijom koja je svrgnula režim pukovnika Gaddafija. To je bio posljednji američki veliki uspjeh. U Siriji kreatori politike u Washingtonu su bili toliko očajni da svrgnu vladavinu Assada da su previdjeli da pomažu radikalne sunitske džihadističke organizacije poput ISIL-a i Al-Nusre koje su se okrenule protiv svojih zapadnih pokrovitelja u ljeto 2014. Rusija se u Siriji uspjela suprotstaviti Americi i bez ruske pomoći sirijskoj državi ponovio bi se libijski scenarij već negdje 2012.
Definitivni, tj. konačni početak sukoba Amerike i Rusije započeo je ukrajinskom krizom, tj. Euromajdanskom revolucijom i ruskom aneksijom Krima početkom 2014., a nastavio se kroz ukrajinsku i sirijsku krizu. U Siriji su službeno intervenirali i Amerikanci i Rusi, a u Ukrajini i jedni i drugi vode proxy rat pomažući svoju stranu u sukobu. Sukob Amerike i Kine započeo je 2013. (službeno) zbog kineskih poteza ekspanzije u Južnom kineskom moru, a on je unaprijeđen napetim situacijama u Istočnom kineskom moru i na Korejskom poluotoku. No pravi razlog sukoba je naglo jačanje kineske ekonomske moći i političkog utjecaja od Dalekog istoka preko Tihog oceana do obje Amerike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
