U Iraku je započeo krvavi pohod terorističkih sadista i drznika koji su ukaljali islamsko ime, a po svoj prilici će i završiti upravo u Mosulu gdje je Daeš u lipnju 2014. razorio tkivo iračke države. Poraz ove terorističke skupine je neminovan, ali to ne znači da se radi o posljednjoj fazi nasilja u Iraku. Složena situacija temeljena na etnokonfesionalnoj osnovici vodi propitivanju budućeg političkog uređenja Iraka. Prema logičnom razmišljanju, Irak bi trebao naučiti poglavlja svoje povijesti te uvidjeti da je najbolje rješenje čvrsta federacija od sunitskog arapskog, šijitskog arapskog i kurdskog dijela. Već se sada vidi u oslobođenim područjima borba za vlast među samim sunitskim snagama na terenu, a vanjske snage također procjenjuju koliko utjecaja mogu imati u energetski bogatoj zemlji koja sa sobom nosi i snažnu geopolitičku osnovicu.
Čini se da će Irak također biti poprište hladnog sukoba Sjedinjenih Američkih Država i Islamske Republike Iran. Obje zemlje imaju velike interese u Iraku, pri čemu su obje vrlo uključene u pitanja iračke sigurnosti. Nakon što Daeš nestane u Iraku pitanje je tko će činiti ravnotežu snaga i da li će šijitska vlast ponovno pritisnuti sunite, što je dva puta dovelo do nastanka terorističkog odgovora Bagdadu. Nije poznato da li će se nastaviti fizičko povlačenje Amerikanaca s Bliskog istoka ili će ipak Washington ostaviti dio svojih trupa u Iraku čime bi se smirili američki regionalni partneri u arabijskim državama, Jordanu i Izraelu. Naime, krajem 2011., nakon što je već obavljeno povlačenje iz Iraka, američka vojska je poslala oko pet tisuća vojnika i specijalaca i potrošila nekih deset milijardi dolara na borbu protiv Daeša u Iraku i Siriji.
Pitanje je hoće li i Iran imati svoju prisutnost u sjevernom Iraku, što preko snaga Brigade Kuds, što preko svojih lokalnih saveznika. Narodne mobilizacijske jedinice, koje su sastavljene ponajviše od šijitskih milicija, dobile su državnu legitimnost te postale dijelom iračkih sigurnosnih snaga. Ipak, to ne znači da Teheran ne daje više vojnu i financijsku potporu tim jedinicama, a njihova prisutnost u operaciji oslobađanja Mosula od velike je zabrinutosti za Amerikance koji u tome opravdano vide širenje iranskog utjecaja u Iraku. Iranci ukazuju da njihova potpora uopće ne služi iranskim interesima. Amerikanci im ne vjeruju, te je jedna od ključnih ciljeva američke politike u Iraku nakon sloma Daeša upravo nadzor i odbacivanje iranskog utjecaja u zemlji.
Sve druge sile jasno vide da Iran daje takvu potporu prije svega da bi zaštitio svoje vlastite granice. Sigurnost Mosula vodi ujedno sigurnosti iranske zapadne granice. Imenovani novi veleposlanik Irana u Bagdadu brigadni general Iradž Masdžedi, koji je do sada bio viši savjetnik generalu Kasemu Solejmaniju, zapovjedniku elitne Brigade Kuds, nazvao je borbu protiv Daeša iznimno važnim za obranu sigurnosti i geopolitičkog položaja Irana. Zbog toga Iran u potpunosti želi održati teritorijalni integriret Iraka (kao i Sirije). Masdžedi odlično poentira kada kaže da je Iranu od velike važnosti jačanje iračkog sigurnosnog sustava i obrambenih snaga jer će one morati spriječiti moguće ponovno formiranje drugih terorističkih skupina. U tome Masdžedi ima pravo, jer je nezadovoljstvo sunitskih Arapa u Iraku vodilo prvo stvaranju Al Kaide u Iraku i Levantu, da bi potom nastao Daeš. Sutra bi se arabijski novac mogao sliti u neku novu terorističku skupinu. Dakle, iranski dužnosnici vide prisutnost svoje zemlje u Iraku prije svega kao osiguravanje vlastite nacionalne sigurnosti, a ne (samo) kao dio borbe za moć u regionalnom području.
Irak i Iran su prirodno vezani i njihova budućnost se često može sagledavati zajedno, ali iz analize svih stavova u Iranu vidljivo je da nema posebnog plana koji bi Iran uposlio nakon pada Daeša u Mosulu. Iran uostalom nije izravno uključen u operaciju u Mosulu, niti je vlada u Bagdadu to tražila od svojih teheranskih kolega. Iran podupire šijitske milicije, ali i to samo na službeni zahtjev iračke vlade. Njihov točan broj nije posve poznat, ali procjene govore da se u Iraku bori između sto tisuća i sto i dvadeset tisuća šijitskih boraca, većina kao dio Narodnih mobilizacijskih jedinica. Irački parlament ih je rezolucijom priključio kao službeni sastavni dio iračkih sigurnosnih snaga, iako nije jasno koju će ulogu šijitske milicije imati u budućnosti u iračkoj vojsci.
Amerikanci se najviše boje političkog utjecaja tih milicija, koje djelomično imaju izravnu iransku potporu, ali i koje imaju vlastite političke ciljeve šijitskih snaga u Iraku. U Iraku dolazi do intenzivne borbe između šijitskih prvaka. Stalni međusobni prosvjedi prijete stabilnosti političke scene u Bagdadu. S jedne strane je Muktada al-Sadr, klerik koji ima veliku sljedbu u Bagdadu i središnjem dijelu Iraka, a koji je krajem veljače pokrenuo veliki studentski prosvjed koji je napao procesiju iračkog premijera Hajdera al-Abadija kamenjem i bocama. Sadr se potom ispričao Abadiju, ali je optužio bivšeg premijera Nurija al-Malikija da je on zapovjedio sigurnosnim snagama da ne reagiraju na studentske provokacije kako bi uništio pozitivan imidž sadrističkog pokreta u Iraku. Maliki je čelnik koalicije Vladavina prava, a uz njega i Sadra postoji i treća opcija koju vodi čelnik Islamskog vrhovnog vijeća Amar al-Hakim. Njih trojica su međusobno suprotstavljeni i zavađeni čelnici šijitske političke struje.
Sadr nastoji dati dubinu tom pokretu, pa je 20. veljače izašao u javnost s 29 točaka o viziji budućeg Iraka nakon što se zbaci Daeš. Među prvim točkama je održavanje lokalnih izbora, što će zasigurno dodatno ojačati jaz među šijitskim političkim snagama. Da bi povećao svoje mogućnosti, Sadr je počeo pozivati na reformu izbornog zakona, kao i na masovne prosvjede. Borbeni klerik također poziva UN na stvaranje novog izbornog odbora i novog izbornog zakona u suradnji s iračkim ekspertima. UN-ov poslanik u Iraku Jan Kubis je odbacio takve zahtjeve.
Maliki se oslanja na svoju koaliciju koju čine veći dio Narodnih mobilizacijskih jedinica. Ova koalicija uključuje i organizaciju Badr, glavnu političku i borbenu snagu tih jedinica. Čelnik Badra Hadi al-Amiri čak je spomenuo da je Maliki osnovao Narodne mobilizacijske jedinice, čime je dao rijetku hvalu drugom političaru u Iraku i učvrstio savez. Malikijev najveći problem jest što nije popravio odnose s velikim ajatolahom Alijem Sistanijem, najvećeg autoriteta u Iraku, koji je pozvao fetvom na džihad nakon što je Daeš preuzeo kontrolu nad Mosulom u ljeto 2014. Stoga je Malikiju najvažnije održati trenutak oduševljenja u porazima nad Daešom, što mu može dati široku izbornu bazu i osigurati mu većinu.
Hakim i njegovo Islamsko vrhovno vijeće temelji svoj pristup na fleksibilnim političkim odlukama kojima bi se mogao prilagoditi jednom ili drugom kampu. Njegova tradicionalna povezanost s Iranom predstavlja zabrinutost američkih snaga, ali to ga nije spriječilo da putuje u zaljevske zemlje i traži dodatnu potporu tamo iako su njihove politike neprijateljske spram Irana. Sve tri snage imaju svoje milicije, ali prema novom zakonu iz studenog prošle godine sve političke stranke i pokreti koji se žele kandidirati na izborima moraju ugasiti svoja vojna krila. Novi je zakon ujedno predvidio transformaciju oružanih snaga u službeno priznata tijela iračke vojske. Iranci pozdravljaju novi zakon, ali nisu svi tako zadovoljni njime, ni u iračkoj oporbenoj Sunitskoj uniji nacionalističkih snaga niti među Amerikancima.
Washington traži za sebe aktivnu ulogu u određivanju budućnosti Narodnih mobilizacijskih snaga i određivanja demobilizacije ili integracije ostataka njihovih jedinica u iračke sigurnosne snage na način kojim bi mogao graditi američki utjecaj u Iraku. Amerikanci najviše zagovaraju oblik integracije šijitskih jedinica u Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova, gdje bi se izgubio njihov identitet i time spriječilo nastanak zasebne jake institucije naoružanih dobrovoljaca koji sliče iranskim basidžima ili Revolucionarnoj gardi. U tom slučaju bi SAD imale irački oblik Hezbolaha što bi još više pojačalo regionalna rivalstva i borbe za prevlast na Bliskom istoku između Teherana, Rijada i Ankare.
Približavanjem kraja bitke za Mosul svakako predstavlja jedan od najvećih izazova za budućnost Iraka. Mnogo ovisi o težištu iračke vlade u pronalaženju upravnog rješenja nakon oslobađanja teritorija. Ako bi se Mosul vratio pod punu vlast središnje iračke vlade u Bagdadu, zajedno sa cijelom provincijom Ninivom, onda se cjelokupno stanje u Iraku vraća na svoj početak. Sunitske arapske zajednice i Kurdi ne žele taj povratak i smatraju s pravom da on neće riješiti sigurnosne probleme u zemlji. S druge strane stoji snažan zahtjev da Niniva postane autonomnom jedinicom kakav je irački Kurdistan, no to je također prijetnja iračkom teritorijalnom integritetu. Srednje rješenje se mora pronaći u ravnoteži lokalnih snaga, a tu će najviše kumovati Washington i Teheran. Rano je reći tko će pobijediti, ali je sasvim sigurno da će ishod odrediti odnos SAD-a i Irana u budućnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
