Kad je Hasan Rohani postao prvi puta predsjednikom Islamske Republike Iran 2013. imao je snažno zaleđe u svom mentoru, moćnom političaru Ali Akbaru Hašemi-Rafsandžaniju. U to vrijeme su Rohanijevi protivnici upozoravali da će pravi predsjednik upravo biti Rafsandžani, unatoč Rohanijevom iskustvu u vanjskoj politici i sigurnosti, radu parlamenta i utjecaju svoje titule hodžatoleslama. Sada je Rohani i službeno započeo svoj drugi mandat, Rafsandžani je umro, a novi-stari iranski predsjednik otvara sasvim novo poglavlje iranske politike, koja će se sasvim sigurno razlikovati od prvog mandata. Za razliku od prijašnjih nesuglasica oko nuklearnog dogovora, ovog puta bi Rohani mogao tražiti jedinstveni front u zemlji.
Inauguracija predsjednika održana je u velikoj plenarnoj dvorani iranskog parlamenta (Madžles) u kojemu su se okupili dužnosnici iz cijeloga svijeta. Predstavnici Hamasa, Hezbolaha i Islamskog džihada sjedili su uz delegacije Europske Unije, Velike Britanije, Francuske i ostalih zapadnih zemalja uz izuzetak, naravno, Sjedinjenih Država. U Teheran su stigli i poslanici iz Katara, Kuvajta i Omana, što je jasan znak da Islamska Republika nije izolirana ili u lošem odnosu prema svijetu, unatoč oštrim potezima rivala, prije svega Saudijske Arabije. Desetak čelnika država i vlada i desetak ministara vanjskih poslova bilo je u Iranu, a posebna gošća je bila čelnica europske vanjske politike Federica Mogherini. 
Četvrti iranski predsjednik, Akbar Hašemi Rafsandžani - bio je na vlasti od 1989. do 1997. Njezina pojava je bila toliko uvažena da su se iranski parlamentarci preskakivali ne bi li napravili selfie s njom. Izokrećući se i sjedeći na stolovima, posebno su poslanici reformističke struje pokušali napraviti fotografiju koja se kasnije širila raznim društvenim mrežama. Većina se kasnije ispričala, a konzervativci su dobili nekoliko novih političkih bodova nakon široke kritike ovakve prakse u javnosti. Nazvan selfijem poniženja, konzervativci su upozorili da je to i loša slika za čast iranskih zastupnika. Mogherini se tijekom svog boravka u Iranu susrela s ministrom vanjskih poslova Mohamadom Džavadom Zarifom, savjetnikom Vrhovnog vođe za vanjsku politiku Alijem Akbarom Velajatijem, te čelnikom iranskog Strateškog vijeća za vanjskopolitičke odnose Kamalom Harazijem.
Rohanijev govor stiže dva dana nakon govora u rezidenciji Vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija, čime je zapečaćen i formalno institucionalna obveza prema dva vida vlasti u Iranu, jednom republikanskom, drugom duhovničkom. U hoseiniji Imama Homeinija, službenoj rezidenciji Hameneija, prisutni su bili svi koji nešto politički znače u Islamskoj Republici. Svi oni, uključujući bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmadinežada i neuspješnog kandidata Ebrahima Raisija, svjedočili su boljem odnosu Vrhovnog vođe i predsjednika u posljednjih nekoliko mjeseci. Zapravo, Hamenei nije uputio niti jednu riječ kritike, što daje nadu u bolji drugi mandat.
U hoseiniji je bilo mnogo pompe i simbolike. Nakon državne himne i recitacije iz Kur'ana, ministar unutarnjih poslova Abdolreza Rahmani Fazli predao je izvješće o izbornim rezultatima, a potom je predstojnik ureda Vrhovnog vođe Mohamad Mohamadi Golpajgani izrecitirao dekret o postavljanju predsjednika na dužnost. Hamenei je nakon toga predao taj dokument Rohaniju, ljubeći ga u obraz, što je dio muslimanske tradicije poštivanja i afekcije. Rohani je održao govor u kojemu je započeo s religijskom porukom, podsjećajući na staru povijest Irana i prihvaćanje islama, a posebno se dotakao osmog šijitskog imama Reze, čiji je rođendan proslavljen istog dana. Rohani je govorio o pravima pristupa informacijama, jednakosti pred zakonom, potrebi međusobnog poštivanja, te slobodi, nezavisnosti, demokraciji, sigurnosti i socijalnoj pravdi kao velikim dostignućima Islamske revolucije.
Hamenei se nadovezao na spomenute odrednice, te naglasio važnost otvaranja svijetu, ali ne i podčinjavanja rivalima. Vrhovni vođa je podsjetio da iranska nacija, unatoč činjenici da neprijatelji pokušavaju izolirati Iran, nije izolirana i surađuje sa svijetom te se ozbiljno suočava s hegemonskim silama. S pravom je naglasio da Iran ima četiri desetljeća iskustva u međunarodnim odnosima s agresivnim silama, te da je i dalje ponosna nacija koja se drži svojih temeljnih načela. Rohaniju je preporučio tri glavne orijentacije u drugom mandatu. Prvo, riješiti probleme naroda, što je prva točka koja će biti gledana u idućih četiri godine. Drugo, naglašavanje suradnje sa svijetom, u kojemu je Iran već stvorio širok odnos pomažući narodima i vladama, ali i tražeći pomoć od njih. Treće, suprotstavljanje svakoj hegemonskoj sili s jačinom i odlučnošću, a najagresivniji od tih režima su i dalje za Irance Sjedinjene Države.
Oba su govora oprezno napisana, vrlo umjerena, te taktički nisu služili zastrašivanju političkih protivnika kao ni dali velika očekivanja saveznicima. Ono što su svi očekivali je izravno izrečeno, naime da Iran neće kršiti Zajednički sveobuhvatni akcijski plan, ali da također neće ostati tiho ako će Sjedinjene Države nastaviti izbjegavati svoje obveze. Rohani je upozorio da neće surađivati s nezrelim političarima (misleći pritom na Trumpa), ali da je spreman razgovarati oko nuklearnog dogovora s iskusnijim dužnosnicima kako bi se ovaj sporazum koristio kao model za odnose i međunarodno pravo. Rohani je objasnio da je njegova vlada miroljubljiva i da pruža ruku pomirenja svojim susjedima.
Od šest članica Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC), samo su Kuvajt, Oman i Katar bili prisutni u Iranu, dok ostale tri nisu, ali su neizravno spomenute. Rohani je govorio da strane sile jačaju nestabilnost i kaos u regiji prodavajući milijarde dolara naoružanja, čime je implicirao da nema pravih problema među državama u regiji i da se sve to događa zbog utjecaja strane ruke. Čak i kad je iranski predsjednik progovorio o Siriji i Jemenu, nije napadao vladu Saudijske Arabije i drugih država, već se umjereno držao potrebe dijaloga i borbe protiv terorizma.
Ujedno se čini da se Rohani nastoji 'pomiriti' s Islamskom revolucionarnom gardom, nakon što se 24. srpnja susreo sa zapovjednikom IRGC-a generalom Mohamadom Alijem Džafarijem, čelnikom zrakoplovstva IRGC-a Amir-Alijem Hadžizadehom, čelnikom Basidža Golam-Hoseinom Gejb-Parvarom, zapovjednikom stožera Saralah u Teheranu Ismailom Kovsarijem i zapovjednikom brigade Kuds generalom Kasemom Solejmanijem. Pritom je Džafari čestitao Rohaniju na pobjedi, te iskazao spremnost IRGC-a za sveobuhvatnom suradnjom s vladom u ostvarivanju ciljeva revolucije. Iranski tisak je iznimno bio zainteresiran za ovim sastankom, koji je put smirenosti i napretka te pokazatelj mogućnosti strateškog konsenzusa između vlade i obrambenih institucija u zemlji. Iako je vrlo vjerojatno sam Vrhovni vođa zapovjedio IRGC-u ovakav potez (a reformisti i konzervativci su dodatno poticali na susret), ovo je iznimno važan pokazatelj jedinstva bilo koje republikanske vlasti s iznimno stabilnim vojnim krugom koji ne samo da utječe na sigurnost već i na gospodarstvo zemlje zbog niza važnih poduzeća koje IRGC posjeduje.
U drugi mandat Rohani ulazi s novim kabinetom, gdje je polovica starih ministara. Oni su: Mohamad Džavad Zarif (min. vanjskih poslova), Ali Rabiei (min. rada i socijalnog blagostanja), Bižan Zangene (min. nafte), Mahmud Hodžati (min. poljoprivrede), Mahmud Alavi (min. informiranja), Hasan Gazizade Hašemi (min. zdravstva i medicinskog obrazovanja), Abas Ahundi (min. prometnica i urbanog razvoja), Abdolreza Rahmani Fazli (min. unutarnjih poslova), Masud Soltanifar (min. mladeži i sporta). Još nije imenovan ministar znanosti, istraživanja i tehnologije. Reformisti smatraju da je to mlak odgovor na konzervativnu dominaciju, te da ovi ljudi ne mogu u potpunosti izvršiti političku i društvenu reformu u zemlji. Konzervativci su kritizirali općenito, s obzirom da su im svi ti ministri konkurenti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
