Otkako su članice Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) stavile Hezbolah na popis terorističkih organizacija zbog neprijateljskog djelovanja protiv GCC-a, a ministri unutarnjih poslova arapskih zemalja na sastanku u Tunisu optužili Hezbolah za ugrožavanje regionalne sigurnosti, Hamas je postao iznimno oprezan i tih. Palestinska organizacija pažljivo bira političku poziciju otkako je nastala sve veća polarizacija utjecaja Saudijske Arabije i Irana u arapskim zemljama.
Iako se očekivalo da će Hamas podržati Hezbolah, to nije učinio, za razliku od nekih drugih palestinskih frakcija. Narodni front za oslobođenje Palestine optužio je odluku GCC-a, te podsjetio da je Hezbolah jedini ozbiljan borac protiv cionističkog entiteta u korist palestinskih ciljeva i u najboljem interesu arapskih država. Ova organizacija u svom priopćenju smatra da je odluka GCC-a kriva i štetna jer će samo doprinositi cionističkom i drugim neprijateljima Palestine. Središnjica ove organizacije je čak optužila zaljevske monarhije za podršku teroristima. Islamski džihad pak smatra da su donesene odluke štetne jer bi mogle voditi eskalaciji nasilja u Libanonu i zaprijetiti regionalnoj sigurnosti.
Hamas je ostao šutljiv oko velike promjene u službenoj arapskoj poziciji prema Hezbolahu, jer ne želi riskirati vlastite regionalne odnose sa Saudijskom Arabijom i Iranom. Viši čelnik Hamasa Ahmed Jusef, koji je bio politički savjetnik bivšem palestinskom premijeru Ismailu Haniji, smatra da ta šutnja odražava Hamasovu političku mudrost, iako organizacija želi zadržati svoje odnose s Hezbolahom. Ono što Jusef ne želi jest da se izraze političke pozicije koje mogu voditi pucanju veza sa zaljevskim državama, Iranom ili Hezbolahom. Jusef je u medijima izjavio da se Hamas ne slaže s Hezbolahovim djelovanjem u Siriji, Iraku i Jemenu, ali također ne mogu nijekati potporu Hezbolaha Hamasu u borbi protiv cionizma.
Ali, zaljevske zemlje nude drugačiju vrstu pomoći Hamasu, jer brojni politički čelnici organizacije sada žive u Kataru. Među njima je i Haled Mešaal, čelnik Hamasa, kao i drugi vođe palestinske skupine koji uživaju relativnu političku sigurnost i mogu slobodno putovati iz jedne u drugu zaljevsku zemlju. Također u tim zemljama neslužbeno prikupljaju fondove za karitativne institucije povezane s pokretom na palestinskim teritorijama. Nije poznato, međutim, koliko novaca ove institucije doista dobivaju. Ova netransparentnost je vezana i uz optužbe da Hamasovi predvodnici uživaju u bogatstvima zaljevskih zemalja, dok njihovi glasači stenju pod okupacijom u Gazi i nemogućnosti pomirenja s Palestinskom samoupravom.
Odabir Katara, međutim, nije nimalo slučajan. Kad je 2012. u govoru u Al-Azharu u Kairu Hanije odbacio logiku obnove odnosa sirijske vlasti i oporbe, zapravo se pokazalo da Hamas pristaje uz širenje arapskog revolucionarnog vala od Tunisa do Egipta. Pokret je prihvatio rast Muslimanskog bratstva u regiji, i samim time ojačao svoje veze s Katarom i Turskom. Time se počeo lagano odmicati od Irana i Hezbolaha. Godinu dana potom Mešaal je sudjelovao na simpoziju o sirijskom otporu, održanom u Dohi, gdje je pred egipatskim hodžama i članovima Muslimanskog bratstva održao govor protiv Hezbolaha, nazivajući ga strankom Sotone (Hezbolah na arapskom jeziku znači Stranka Boga). Postoje naznake da su se članovi Hamasa borili na strani sirijskih pobunjenika protiv vlasti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada 2012. i 2013., kao i što su sudjelovali još 2011. u proturevolucionarnim djelovanjima na Tahriru.
Ali, razdor između Hamasa i Hezbolaha nije se dogodio, već je pragmatizam odnosa nastavljen unatoč različitim stavovima prema Siriji. Hamasovi čelnici u egzilu i dalje uživaju zaštitu Hezbolahovih snaga u južnim dijelovima Bejruta, koji su središte libanonskog pokreta. Čak ni Teheran nije prestao s pragmatičnim kontaktima s Hamasom, unatoč prestanku većeg dotoka financijskih sredstava koja su preusmjerena prema drugim ljevičarskim organizacijama kao što su Islamski džihad i Narodni Front za oslobođenje Palestine. Taj se pragmatizam očituje u velikim ideološkim razlikama koje nisu dovele do prekida glavnog cilja - iranske potpore palestinskim organizacijama u borbi protiv cionizma. Hamas je zapravo oblik palestinskog sunitskog Muslimanskog bratstva, a njegov začetnik Šejh Ahmed Jasin od početka pokreta u Gazi sedamdesetih godina pokreće pokret na temelju islamskog buđenja.
S druge strane, Hezbolah pruža Hamasu vojnu pomoć, uključujući oružje i obučavanje. Za Hamas posljednje dvije godine su dovele do velikih promjena u arapskom svijetu, s obzirom da je sirijski ustanak propao i da je došlo do krajnjih podjela među denominacijskim, ideološkim i etničkim skupinama. Nakon rušenja Muslimanskog bratstva u Egiptu, i pristanka Ennahde u Tunisu na demokratsku igru, Hamas se ponovno našao osamljen, s podrškom Irana, Hezbolaha i Katara. U samom Hamasu dolazi do različitih razmišljanja.Turska opcija u obliku potpore turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana sirijskoj oporbi i dalje je privlačna Hamasu. Mešaal je za jačanje saveza s Ankarom, dok Mahmud Zahar smatra da se treba vratiti u čvršći savez s Hezbolahom i Iranom. Mnogi članovi Hamasa, naime, ne shvaćaju logiku antiimperijalističke retorike i saveza s članicom NATO Saveza. Ironično, više im odgovara šijitska opcija, protivna sunitskim zasadama Hamasa, nego li odnosi s Turskom. Katar se javlja kao jedina alternativa, ali i ona ima svoju problematiku u vidu odnosa petromonarhija sa Zapadom.
Hezbolahu je jasna ta dvojba Hamasa, ali prema raspoloživim podacima, libanonski pokret očekuje Hamasovu podršku. Iz Libanona poručuju da su mnoge ljevičarske, sekularne i nacionalističke snage osudile arapsku odluku protiv Hezbolaha, dok su islamistički pokreti poput Hamasa ostali bez riječi, iako se radi o kritičnim odnosima u borbi protiv Izraela. Treba ipak podsjetiti da je i Hezbolah ostao tih kada je u veljači 2015. egipatska vlada klasificirala Hamas kao teroristički pokret, pa sada Hamas možda uzvraća istovjetnim neutralnim tonom.
Takvom taktikom, međutim, Hamasu prijeti da postane sve više izoliran. Potpora Palestinaca je tu ključna, ali nakon devet godina pregovora između Fataha i Hamasa, Palestinci su postali sumnjičavi da će se ikad dogoditi pomirba između dva vodeća palestinska politička pokreta. Dvije strane su se posljednji puta našle početkom veljače u Dohi, kako bi implementirali pakt o kojem se razgovaralo prije dvije godine. Palestinci su izrazili ozbiljne sumnje u katarsku mogućnost za uspješno posredovanje podjele koja postoji od 2007. Palestinski se narod stoga s pravo pita zašto stalno propadaju pokušaji pomirbe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
