U čuvenom filmu "Lov na Crveni Oktobar" ministar obrane SAD-a Jeffrey Pelt objašnjava CIA-inom analitičaru Jacku Ryanu: "Slušaj, ja sam političar, što znači da sam prevarant i lažljivac, i kad ne ljubim djecu, kradem im lizalice. Ali to isto znači da ostavljam sve opcije otvorene". Upravo ova zadnja rečenica se može primijeniti na pojedine zemlje Europske unije. Među njima je i Slovenija, koja je pozivom ruskog premijera Dimitrija Medvjedjeva pokazala da ima vlastitu politiku, ali i da Europska unija možda traži način da povrati nekadašnje dobre gospodarske odnose s Ruskom Federacijom.
Slovenija želi da Europska unija završi sa sankcijama protiv Rusije, jer one štete trgovini dviju zemalja, izjavio je slovenski premijer Miro Cerar nakon svečanog obilježavanja stradanja ruskih vojnika u Sloveniji prije 99 godina. Dvomilijunska Slovenija je među zemljama Europske unije, uključujući Grčku, čiji vođe žele kraj "kazne" Rusiji koju je Bruxelles nametnuo zbog aneksije Krima prošle godine. Ograničenja trgovine i ulaganja, zajedno s niskim cijenama nafte, gurnuli su rusko gospodarstvo prema prvoj recesiji nakon 2009. godine. Stoga i Rusija traži partnere u Europi koji bi propitali mogućnost skidanja sankcija.
Ipak, valja primijetiti da trenutačno stanje ruskog gospodarstva nije posve posljedica sankcija, te da velik učinak ima upravo pad globalnih cijena nafte. Unatoč ekonomskim poteškoćama, ruska trgovina se povećala sa SAD-om u protekloj godini. Dodatna pogodnost za uvoz zapadnih proizvoda osigurana je preko Kazahstana i Bjelorusije, što je dovelo i do apsurdnih situacija gdje morska riba stiže na ruske police s oznakom bjeloruskog porijekla. Ali, općenito, sankcije su imale negativan učinak na rusku ekonomiju. Nezaposlenost raste, ali unatoč tome 88 posto stanovništva podržava vladinu politiku.
Odnosi Rusije i Europske unije su gotovo u potpunosti prekinuti. Ali, Njemačka nije prekinula diplomatske odnose s Moskvom, što znači da razina solidarnosti u Europskoj uniji i nije apsolutna. Rusija sada traži da se putem državnih posjeta poveže s pojedinim zemljama članicama. Tako je Vladimir Putin putovao na Cipar i u Mađarsku, a Medvjedjev u Sloveniju. Bilateralnim donosima nastoji se promijeniti razmišljanja pojedinačnih vlada zemalja članica EU-a, te time upozoriti na negativan učinak sankcija na zapadne ekonomije. I to ne samo na male zemlje, nego i na velike, poput francuske čelične industrije.
Kad su nastupile sankcije, mnogi Rusi su bili ponosni što su na crnoj listi. Među ruskom elitom ima još takvih primjera. U međuvremenu su se počele osjećati negativne posljedice. Manje Rusa želi emigrirati, uslijed ekonomskih nesigurnosti u samoj Europi. Sankcije su doprinijele negativnim doživljajem Zapada. Samo 13 posto Rusa danas smatra da imaju dobre ili relativno dobre odnose prema Zapadu. Možda se radi o kratkoročnom trendu i samo reakciji na sankcije, ali je značajno da se iznimno povećava simpatija prema Kini. Dapače, 69 posto Rusa se slaže da ruska vlada nastavi svoju trenutačnu politiku vezanu za sankcije, unatoč tome što su te mjere izazvale ozbiljne probleme za 34 posto ispitanika.
Sankcije daju mnogobrojne porive za ekonomsku maštu i razvoj novih taktika i strategija. Pronalaženje novih tržišta i poslovnih partnera dovelo je Rusiju u tješnju vezu s Kinom. Rosnjeft je već postao ovisan o rusko-kineskom odnosu. Neke azijske tvrtke, međutim, odbile su suradnju s Rusijom, smatrajući da moraju poštovati zapadne sankcije. No, supstitucije na koje se Rusija sada mora oslanjati nisu dovoljne za neke proizvode i tehnologije. Zapadna ulaganja su i dalje prijeko potrebna za razvoj arktičke regije i visoke tehnologije. Uz to, Rusi još nisu razvili strategiju recipročnih sankcija protiv SAD-a i EU-a. Razmišljalo se o konfiskaciji imovine, neplaćanju stranog duga i nevraćanju posuđene opreme. Ali, takve mjere nisu javno prihvatljive, i smatra se da bi one doprinijele šteti ruskog ugleda u svijetu.
Ali, da li sankcije Rusiji doista djeluju? Naime, redovito se događa da velike europske i azijske tvrtke otvoreno krše sankcijski režim. Vladine i poslovne politike vuku u suprotnim pravcima. Prije točno godinu dana, u srpnju 2014. Europska je unija zabranila svojim tvrtkama da potpisuju bilo kakve nove financijske ugovore s Rusijom. U rujnu prošle godine je nastupila zabrana ruskog pristupa na europska kapitalna tržišta. Pojedinci i tvrtke iz Unije ne smiju pružati kredite za pet glavnih ruskih državnih banaka, uključujući Sberbanku i VTB, kao i za tri državne energetske kompanije, među kojima je i Gazprom. Ne smiju se izdavati financijski instrumenti ili bilo kakav oblik financijskih usluga. Uz to su zabranjene usluge koje se odnose za istraživanje i procesuiranje podmorske nafte, arktičkih naftnih istraživanja i proizvodnju nafte iz naftnosnih škriljevaca.
Ove su odluke dobile učinak bumeranga. Američki div ExxonMobil je doslovce izbačen iz Rusije zbog sankcija i bio je primoran zatvoriti glavno nalazište arktičke nafte za koji je potrošio nešto manje od milijardu dolara u zajedničkom projektu s Rosnjeftom. Uz to su prekinuti još devet projekata ExxonMobila i Rosnjefta. Europski poslovni i politički vođe propituju sankcije više nego američki, jer su sankcije naštetile Europi više nego Americi.
Slovenci žele pritisnuti ovo pitanje unutar cijele Unije, jer jedino Bruxelles može donijeti konačnu odluku. Sankcije su za sada produžene do siječnja iduće godine, jer američki i europski saveznici optužuju Vladimira Putina i njegovu vladu da šalje oružje, novac i borce da se pridruže separatistima koji se bore protiv vladinih trupa u ukrajinskim istočnim regijama. Rusija odbacuje tvrdnje da podržava pobunjenike u Ukrajini, a premijer Medvjedjev je u Sloveniji istaknuo da se njegova zemlja zalaže za teritorijalni integritet Ukrajine, izuzev Krima, gdje je narod referendumom rekao svoje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
