Godina dana bitke za Pokrovsk: Ruske snage okružuju, navodno upravo ulaze u grad - je li ovo ključni trenutak rata? I koji pravac dolazi nakon? Pregovarački stol ili snažnije na zapad?

Činjenica da su ruske diverzantsko‑izviđačke skupine 22. srpnja viđene unutar samog Pokrovska označava prijelomnu točku u gotovo godišnjoj bici zapadnog Donbasa. Nakon mjeseci artiljerijskog drobljenja ukrajinskih položaja i postupnog širokog obuhvata, Moskva je konačno dosegla gradsku periferiju te stavila posljednju opskrbnu rutu pod vatreni nadzor. Time je Pokrovsk, zajedno s bliskim Mirnogradom, de facto pretvoren u operativni džep; svako novo ukrajinsko pojačanje mora se probijati pod stalnom paljbom, a evakuacija ranjenika postaje logistički pothvat visokog rizika. Iako Kijev i dalje tvrdi da "likvidira” infiltrirane ruske timove, snimke ruskih reportera s južnih stambenih blokova sugeriraju da je ukrajinska obrana ondje već probijena i fragmentirana.

Zašto je ovaj grad toliko tvrd orah? Pokrovsk je žila kucavica ukrajinske logistike u zapadnoj Donjeckoj oblasti. Magistralna cesta T‑05‑04 i željezničke grane koje ovdje sijeku crtu bojišnice opskrbljuju garnizone Konstantinovke, Torecka, Časiv Jara, pa čak i udaljenijeg Kramatorska. U praksi, tko kontrolira Pokrovsk, diktira tempo opskrbe čitavom ukrajinskom obrambenom luku od Avdijivke do Slovjanska. Godinu dana Kijev je stoga ulagao sve – od svježe mobiliziranih brigada do zapadnih sustava "Patriot" – kako bi grad pretvorio u tvrđavu nalik Bahmutu 2023. Cijena je golem broj žrtava s obje strane, ali ukrajinska linija sada puca točno ondje gdje je i strateški najtanja.

S ruske točke gledišta, zauzimanje Pokrovska donosi višestruku dividendu. Prvo, otvara se izravan pravac prema Konstantinovki – posljednjem većem uporištu koje brani pristup Slovjansku i Kramatorsku, simbolima ukrajinskog otpora još od 2014. Drugo, ruši se logistička kičma protivničkih snaga zapadno od Donjecka, čime Moskva dobiva mogućnost prelaska s iscrpljujućih frontalnih napada na operativno manevriranje unutar neprijateljske dubine. Treće, psihološki učinak pada grada koji se branio gotovo točno dvanaest mjeseci teško je precijeniti: na ukrajinskoj strani erodira moral, dok ruska vojska – usprkos visokim gubicima – dobiva opipljiv dokaz da se dugotrajna strategija "mlina za meso" isplati.

Sama priroda ruskih operacija 2025. pokazuje evoluciju u odnosu na rane faze rata. Doktrinarno, Kremlj više ne juri prema "velikim strelicama" duboko u pozadinu, nego strpljivo melje obranu kombinacijom masovne topničke paljbe, FPV‑dronova i manjih taktičkih grupa koje grizu bokove. Takva "taktika tisuću posjekotina" možda jest spora, ali omogućuje stalnu eroziju ukrajinskih rezervi i ograničava potrebu za novom mobilizacijom unutar Rusije. Pokrovsk, gdje je navodno korišteno tek dvije trećine raspoloživih snaga Juga, ilustrira tu novu ravnotežu između štednje ljudstva i neumoljive artiljerijske nadmoći.

Što nakon grada? Najbliži i logičan cilj jest stvaranje "unutarnjeg luka" od Konstantinovke prema Slovjansku i Kramatorsku. Pad tog trija doveo bi Moskvu na prag formalnog zauzimanja cjelokupne Donjecke oblasti – geopolitičkog cilja jasno definiranog od proljeća 2022. Tek potom, i to uz konsolidaciju logistike, može se razmotriti prodor zapadnije prema Pavlogradu i, dugoročno, Dnjipru. Ipak, svaki kilometar udaljavanja od polaznih baza produžuje linije opskrbe preko sravnjenog industrijskog krajolika, izlažući komunikacije udarima ukrajinskih dronova i HIMARS‑a s mostobrana iza Dnjepra. Sadašnjim sastavom od procijenjenih 510–530 000 vojnika na ukrajinskom ratištu, ruska vojska realno nema kritičnu masu za operaciju osvajanja milijunske metropole poput Dnjipra bez nove faze mobilizacije, što politički nosi vlastite rizike.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.