U zapadnoj Africi nastala su prva prava carstva afričkog kontinenta, prije svega srednjovjekovno carstvo Mali, koje je kontroliralo saharske trgovačke puteve i bogatilo se na prodaji zlata i soli. Ta je civilizacija nastala u dolini rijeke Niger koja je i danas glavna rijeka zapadne Afrike i koja se proteže 4180 kilometara spajajući suvremene države Nigeriju, Benin, Niger, Mali, Gvineju i Sijera Leone, ali zapravo cjelokupni zapadni dio kontinenta. Treća je najduža rijeka u Africi, nakon Nila i Konga, a poznata je i po svojoj masivnoj delti u Gvinejskom zaljevu u Nigeriji, poznatom nalazištu naftnih bogatstava. Ujedno je ta rijeka osnovica osobite političke kulture u zapadnoj Africi.
Unutar društvenih znanosti, a napose politologije, razvila se politička geografija kao studij međuovisnosti geografskog prostora i političkog procesa, odnosno izučavanje geografskih posljedica političkih odluka i akcija, geografskih čimbenika koji se razmatraju u donošenju odluka kao i uloge bilo kojeg geografskog čimbenika koji je utjecao na političku odluku. Ukratko, radi se o simbiozi politike i prostora. Tako i resursi doline rijeke Niger omogućavaju državama da postanu velikim čimbenicima u Africi; nakon srednjovjekovnog Malija i francuske kolonijalne uprave, danas je to Nigerija, koja svoj položaj duguje naftnom bogatstvu. Istovremeno, ti su resursi doveli do krvavih sukoba koji ni danas ne jenjavaju u ovom dijelu svijeta.
Oko Nigera se mogu razvidjeti mnogi geografski različiti krajevi. Suvremena Mauritanija, Mali, Niger i Čad povećma su definirani širenjem saharske pustinje, suhe i neplodne barijere koja je stoljećima služila kao prirodna obrana gradova u unutrašnjosti Sahare i davala mogućnost trgovačkih kretanja samo pripremljenim i iskusnim karavanama. Južno od Sahare nalaze se savane s ugodnom klimom i mnoštvom obradive zemlje, gdje su nastali i mnogobrojni gradovi. Nešto južnije počinju rasti tropske prašume, gdje nema prilike za dobru poljoprivredu, a obala je sposobna za ribarstvo i trgovinu.
Ovi zemljopisni čimbenici tvore genezu zapadnoafričkih država i njihovih sukoba. Za Europljane je strateški najvažnija zemlja bio Čad, područje mnogobrojnih sukoba. Bivša francuska kolonija uspjela je odbaciti u osamdesetima nasrtaj libijske vojske, a istočne granice Čada se nisu u potpunosti utvrdile sa Sudanom sve do 2010. Francuska vojska zapravo nikad nije ni otišla iz Čada. Posljednja velika intervencija dogodila se u siječnju 2013. kada su posebne snage francuske vojske napale radikalne islamističke borce koji su zauzeli cijelu sjevernu polovicu susjednog Malija. To je bila operacija Serval, glavna afrička akcija predsjednika Françoisa Hollandea. Francuzi su upali u središnji malijski grad Mopti, što je ostavilo velikog negativnog dojma na čadskog predsjednika Idrissa Debyja. Ali Deby je time samo dobio potvrdu da je Pariz odabrao Čad kao sjedište svog utjecaja u Africi.
Deby je klasičan afrički vladar. Na vlast je došao 1990. nakon što je zbacio predsjednika Hissenea Habrea uz pomoć francuske tajne službe. Sam Deby je bio predstojnik ureda predsjednika Habrea, te je vodio uspješne vojne akcije nad pobunjeničkim snagama u osamdesetima, što ga je proslavilo kao hrabrog vojnog časnika. Šest godina nakon državnog udara Deby je uspostavio prvi višestranački politički sustav i osvojio predsjedničke izbore. Kritičari govore da ima danas malo potpore, jer je svoj klan postavio na sve razine upravljanja. Vlada zemljom koja je bogata zlatom i uranijem, a od 2003. se u Čadu počela eksploatirati i nafta. Ipak, polupustinjska zemlja je obilježena nestabilnošću i nasiljem koji proizlaze iz napetosti između arapsko-muslimanskog sjevera i kršćansko-animističkog juga.
Infrastrukturno loše povezana zemlja bez izlaza na more ipak je postala glavnim područjem francuske kolonijalne strategije u Africi. Vlada u Parizu je krajem 19. stoljeća nastojala u potpunosti zavladati Saharom i povezati svoje teritorije u današnjem Senegalu s francuskim Somalilandom odnosno Džibutijem. Kada su Britanci upali u Sudan i ojačali svoje prisustvo u Egiptu, a Talijani počeli šurovati s libijskim vladarima, Francuska je izgubila mogućnost vladanja dolinom Nila, a najistočnija granica francuske kolonijalne uprave postao je Čad. Tu se stvorila svojevrsna krajina koja je trebala odbaciti opasnosti engleskih i talijanskih prodora. Pustinjska zemlja se u Drugom svjetskom ratu pokazala više nego potrebnom; tu se nalazilo skrovište Slobodnog francuskih snaga generala Charlesa de Gaullea. Iz Čada su se planirale akcije koje su potom razbile talijansko prisustvo u Libiji te u konačnici s Britancima izbacili njemačke snage iz Sjeverne Afrike.
To se francusko prisustvo nastavilo i nakon proglašenja nezavisnosti. Uslijed svojih relativno manjih prirodnih resursa, Čad nije privlačio mnogo pažnje, ali su Francuzi lukavo iskoristili svoje taborište u državi, te ju koristili kao bastion za zaštitu svoje druge 'kolonijalne djece' i osobito njihovih resursa kao što je Niger (bogat uranijem), Obala Bjelokosti (kakao) i Gabon (nafta). U vrijeme Hladnog rata ove su zemlje bile čvrsto vezane uz Francusku jer je Pariz davao preferencijalni pristup svojim tržištima te sigurnosna jamstva. Ta su jamstva potvrđena 1983. kada je libijski pukovnik i vladar Muamer Gadafi napao Čad nastojeći proširiti svoj utjecaj u Sahelu. Kako Afrička unija nije reagirala, francuski predsjednik François Mitterrand je naredio pozicioniranje 3500 francuskih vojnika koji su pomogli odbacivanju libijskih snaga.
Siromaštvo, politička nestabilnost, gospodarska nerazvijenost i etničke napetosti osobito tište N'Djamenu, glavni grad Čada. Stoga je poveznica s Francuskom ujedno dobrodošla u čadskoj vlasti. Zato su Francuzi jednostavno nastavili svoje vojno prisustvo u zemlji nakon dekolonizacije. Danas je središte francuske regionalne protuterorističke operacije Barkhane u Čadu, u bazi u samoj N'Djameni koja uključuje 70 oklopnih vozila, tri Rafale i tri Mirage 2000 zrakoplova, helikoptere, taktički transportni zrakoplov i brojne dronove. Za svoju zaštitu, N'Djamena bez razmišljanja podržava ciljeve francuske afričke politike.
Deby je s time zadovoljan jer tijekom godina su se razvile mnogobrojne prijetnje njegovoj vlasti. Praktično, Pariz podržava čvrstu vlast Debyja i ne libi se korištenja svojih vojnih snaga da mu pomogne u održavanju moći. Tako su 2005. francuske posebne snage pomogle odagnati planove Ujedinjenog fronta za demokratsku promjenu u preuzimanju vlasti dok je Deby bio na summitu u Ekvatorijalnoj Gvineji. Slično se dogodilo 2008. kada su članovi unutarnjeg kruga predsjednika i njegova obitelj pokušali zbaciti predsjednika, te su zaustavljeni uz pomoć francuskih obavještajnih krugova i naoružanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
