Japanci su u stanju pripravnosti zbog neprestanih raketnih pokusa Sjeverne Koreje. Deset lansiranja raketa s bojevim glavama kroz 2017. uključuju i raketu Hwasong-12 koja može doprijeti do japanskih obala. Zbog toga je japanska vlada sugerirala ljudima što trebaju učiniti u slučaju nuklearnog napada. Građani bi trebali legnuti na pod, zaštititi svoje glave i odmaknuti se od prozora, a bit će upozoreni sustavom koji i sada djeluje kroz najavu potresa i tsunamija. Na strahu zarađuju i trgovci jer je naglo skočila izgradnja skloništa. Unatoč cijeni od čak 250 tisuća dolara, postoji lista čekanja na izgradnju takvih skloništa, a prodaju se i švicarski štitnici od radijacije i bojnih otrova koji koštaju 5630 dolara po komadu. Japanski premijer Shinzo Abe je najavio da Sjeverna Koreja može poslati prema Japanu rakete koje nose otrovni plin sarin, korišten u napadu na tokijsku podzemnu željeznicu 1995. kada je japanski kult ubio 12 osoba.
Razlog ovakvog oblika obrane jest što Japan zapravo nema mogućnost stvaranja vlastite vojske. S obzirom da je oko 50 tisuća američkih vojnika stacionirano u Japanu, to bi mogla biti legitimna točka udara za Pyongjang. Većina američkih trupa nalazi se u američkoj zračnoj bazi na otoku Okinawa. Članak 9 japanskog ustava zabranjuje zemlji održavanje bilo kakve vojne snage. Članak 9 je protumačen kao mogućnost stvaranja minimalnih oružanih snaga za samoobranu pod načelom da je takav vid obrane prirodno pravo, ali Japan ne može koristiti te snage z ofenzivnim vojnim operacijama. Prilike za unutarnje komešanje u Japanu stigle su nekoliko puta u osamdesetima i devedesetima, kada je došlo do velikih financijskih kriza, ali Japanci su mirno podnijeli nedaće. Sve se to odvija u zemlji koja je bila poznata širom Azije po svom brutalnom militarističkom duhu. Gdje je taj duh danas?
U prvoj polovici 20. stoljeća Japan je bio imperijalna sila koja je nadzirala velik dio azijskog Tihog oceana i Kinu. Kad je porazio rusku mornaricu 1905. postao je prvom azijskom zemljom koja je uspjela potući neku europsku silu. Do Drugog svjetskog rata je militaristički stasao do mogućnosti izazivanja Sjedinjenih Država i udaranja po europskim kolonijalnim silama u Aziji. Od japanskog otočja, 20-stoljetni samuraji su pregazili Indokinu i došli do Indije. Za slamanje tog duha bile su potrebne dvije atomske bombe u činu koji bi danas bio proglašen najgorim oblikom ratnog zločina. Šok koji je prijetio ponosnom društvu da ga vrati u kameno doba nadomješten je nakon Drugog svjetskog rata nevjerojatnim usponom gospodarstva.
U šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima, Japanci su primali niske plaće, ali su bili dobro obrazovani i uspješni u industrijskim procesima te izvozu jeftinih proizvoda, osobito na američkom tržištu. Tijekom osamdesetih ta je praksa dovela do značajne političke krize u Japanu, jer su Amerikanci željeli ograničiti japanski izvoz i kopirati japansku tehniku upravljanja, dok su Japanci ukazivali na načela slobodne trgovine i problem lijenih američkih radnika. Velika razina izvoza i smanjeni profiti najzad su doveli do krize koja je po mnogo čemu uobličila japanski svjetonazor.
Ali strah od rasta militarizma u Japanu nije bio potreban jer se Japan nevjerojatno prilagodio novim uvjetima i u potpunosti promijenio svoje ponašanje. Kao istočnoazijski boduli, Japanci su šutljivi i oprezni, ali kad donesu odluku, čvrsto se drže nje. Tako je bilo i u drugoj polovici 19. stoljeća kada su odlučili promijeniti stoljećima održavane tradicije poljoprivrednog i obrtničkog društva u kojemu su moć držali lokalni vladari uz pomoć samurajskih četa. Koristeći britansko iskustvo mornarice i njemačku vojnu disciplinu, stvorili su takvu snagu da su 1905. porazili Ruse i shvatili svoju moć. Industrijalizacija s razine agrarnog društva bila je neviđeno brza. Podjednako je brza bila politička promjena, prijenos vlasti na cara bio je izvršen kroz njegovu važnost simbola nacionalnog jedinstva. Taj prijelaz je holivudski romantično, ali povijesno točno opisan u filmu Posljednji samuraj.
I nakon 1945. Japan je napravio podjednako fascinantan prijelaz od agresivne i imperijalističke militarne sile do miroljubljive države koja zagovara nekorištenje vojske u vanjskoj politici. Liberalna demokracija koju je Japan prigrlio kao svoj izraz političkog uređenja, međutim, nema zapadni tijek razvoja, prosvjetiteljski nazor i revolucije kao što su bile ona Francuska i Američka. Zapravo, industrijalizacija Japana, zajedno s društvenom prilagodbom i političkim promjenama, dio su posve feudalnog japanskog svjetonazora. Japan nikad nije prošao kroz pravu društvenu revoluciju (restauracija Meijija je zapravo čista politička revolucija u kojoj nije bilo revolucionarnog učinka po stanovništvo), ali je uspio provesti industrijsku revoluciju.
Ta industrijska uprava nije tržišno gospodarstvo kakvo danas tumačimo. Velike japanske tvrtke (keiretsu) imaju svoje korijene u 19. stoljeću kada se plemstvo počelo baviti merkantilizmom. Plemstvo je čistom svojom odlukom odlučilo industrijalizirati Japan i dovesti ga u kapitalistički sustav, prateći iskustvo europske plave krvi. Ali sam feudalizam nije iskorijenjen, samo je prilagođen. Feudalni posjedi postali su feudalne industrije, koje su svoje radnike tretirale gotovo kao kmetove. I danas je japanska radna etika u svojoj biti feudalna. Od radnika se očekuje posvemašnja lojalnost kompaniji, a tvrtka zauzvrat podupire radnika. To nije radnički odnos, već društveni odnos međusobne ovisnosti. Japanski su radnici razvili osjećaj odanosti, ponosa i prestiža za poduzeće u kojemu rade često i cijeli život.
Gospodarski rast Japana nije velik, ali je trajan. Profit i štednja dijele se između vlade i naroda, poduzeća i radnika. Sama liberalna demokracija u zemlji teško može opisati realan politički sustav Japana. Birokracija se razvila iz starih imperijalnih redova i nije maknuta nakon Drugog svjetskog rata. Ona tvori most između ministarstava, privatnih banaka i drugih važnih ustanova. Demokratske institucije čine temelj javnog prikazivanja duha demokracije, ali imaju snažniji utjecaj na građane od europskih demokracija. Javnost većinom bespogovorno prihvaća sve odluke vezane za financije i vanjsku politiku. Civilni militarizam prisutan je na svakom koraku, od obrazovnog sustava do državnih službenika.
Američki utjecaj se ne može izbjeći, jer je američki admiral Matthew Perry u širenju talasokracija na svijetu bio ključan u pokretanju silne industrijalizacije Japana, a katastrofalni poraz Japana u Drugom svjetskom ratu je preokrenuo vojni militarizam u civilni, većinom rezerviran za feudalni kapitalizam. No, taj kapitalizam danas treba ponovno mnoge resurse. Japan je u velikim potrebama za naftom i industrijskim mineralima koje ne nalazi na svojem otočju. Tijekom većeg dijela Hladnog rata, Japan se oslanjao na američku pomoć u pribavljanju tih resursa, ali ovisnost o drugoj naciji danas je vrlo riskantna. Japanska industrija je na rubu zaustavljanja gospodarskog rasta. Iako i dalje vjeruje Sjedinjenim Državama, Tokyo počinje razmišljati o ponovim zaokretima, osobito s obzirom na rast kineske pomorske aktivnosti u Južnom i Istočnom kineskom moru i prijetnje Sjeverne Koreje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
