Nacionalizam je fenomen koji se pojavljuje u svim oblicima društvenoga života. Anthony Smith prepoznaje nekoliko ključnih sastavnica proučavanja nacije i nacionalizma: državu, teritorij, jezik, religiju, povijest, te obrede i svečanosti. Sve rasprave vezane uz naciju i nacionalizam, bilo liberalnog tipa ili šovinističkog, kreću se oko ovih kategorija. Pod obredima i svečanostima bi proučavatelji nacije i nacionalizma trebali istražiti ulogu javnih svečanosti, svetkovina, simbola i rituala u stvaranju i održavanju kolektivnog identiteta i solidarnosti.
Poznati filozof 20. stoljeća Ernst Cassirer objašnjava da se u praktičnom i društvenom životu pojedinca nailazi na stalni poraz racionalne misli, upravo suprotno znanstvenim istraživanjima koje se temelje na svakodnevici pod utjecajem moderne tehnologije i znanstvenog napretka. On nije promatrao mit samo kao proizvod intelektualnog procesa, već kao fenomen koji proizlazi iz najdubljih ljudskih emocija. No, istovremeno, on govori kako mit sam nije emocija, već izraz emocije, odnosno emocija pretvorena u sliku (imidž). Ta slika je temelj političkog mita, isprepletenog s kulturom, glazbom, poezijom, umjetnošću. Među raznim mitovima koji se ovdje nalaze, svakako je svakodnevan i vrlo bitan mit o nacionalnoj hrani.
Običaji povezani s hranom služe kao pogon dubokih emocija koje su naučene u ranoj socijalizaciji i afektivno slijeđeni kod većine odraslog stanovništva. Simbolično povezivanje identitetske politike i hrane je važno jer odražava svakodnevnu poveznicu između društvenih aktera i njihovih kulturalnih prošlosti, kao i obiteljski i religijski identitet. Slike o nacionalnim okusima okružuju nas sa svih strana, ali nekako ih zaboravljamo staviti u širu sliku naše nacionalne svijesti. Sjetimo se samo da u turističkim brošurama i popisima restorana uvijek postoji kategorizacija hrane – ne kao mesni restoran, ugostiteljski objekt brze prehrane ili vegetarijanski restoran (to su podkategorije) - već kao nacionalne hrane, pa stoga imamo nacionalni restoran, restoran međunarodne kuhinje, kineski restoran, indijski restoran, itd. Slično kao i u nogometu, sraz dviju država može se odvijati na brojnim poljima, pa tako se može zasnivati i na tome da je baranjski fiš bolji od mađarskog, iako se radi o istom jelu, i to često iz iste rijeke – Dunava. U tom slučaju, dakako, više je vjerojatno da se snaga fiša odmjeruje naspram onog vojvođanskog, koji spada u 'srbijansku momčad'.
Kad su portugalski (pa i brazilski) odličnici 19. stoljeća napali brazilskog književnika Joséa de Alencara za uništavanje čistoće portugalskog jezika u svojim djelima, jer je ovaj pisao portugalskim koji je bio obogaćen lokalnim indijanskim riječima, kao i posebnim brazilskim izričajima, Alencar je jednostavno odgovorio da je nemoguće da Brazilci pričaju onako kako zbore njihovi dojučerašnji portugalski kolonizatori u Lisabonu. Kao glavni razlog naveo je kako Portugalci, koji jedu svinjetinu, kruške, breskve i mušmule, nisu navikli izgovarati riječi nepcima koji su naučeni na indijski orah, mango, cambucu i jaboticabu. Samim time je naznačio jednu od glavnih razlika brazilske i portugalske nacije. Portugalcima je ta hrana bila nešto izvanjsko, egzotično i strano njihovoj nacionalnoj svijesti, dok je Brazilcima ona bila prirodna, iz neposrednog zemljopisnog okruženja, i toliko svojstvena njima samima da se osjećaj brazilstva ne može odvojiti od tih okusa.
Hrana tako doista jest dio nacionalnog identiteta, pa samim time i dio politike nacionalne države, kao i međunarodnih odnosa. Ona je još nešto – jedna od rijetkih stvari bez koje doista nema pukog preživljavanja. Ukoliko čovjek ima hranu, vodu i sklonište, može dalje zadovoljavati druge potrebe. Bez njih ne može ništa, osim umrijeti. Kroz čin hranjenja uključujemo elemente hrane u naš tjelesni organizam, ali se i mi sami uključujemo u društvenu mrežu: geopolitika proizvodnje i distribucije hrane pokazuje nam koliko je prehrana potencijalno značajna društveno i politički.
Mediji nas sa svih strana bombardiraju savjetima o prehrani, a kako ćemo se hraniti odlučuju i politički akteri poput Europske unije. Odlazak u restoran koji na svojem jelovniku nudi nouvelle ili haute cuisine nasuprot odlaska u domaću konobu koja nudi ručno rađene pljukance i žgvacet zapravo predstavlja sukob modernog i tradicionalnog. To su dva zasebna svijeta, vremenski i prostorno, koji se doduše mogu nadopunjivati, ali koji su međusobno u načelu suprotstavljeni. Također, može se raditi o postkolonijalnim odnosima, gdje izvor hrane i socijalni odnosi njezine proizvodnje mogu proizvesti slike i očekivanja koja su izravna posljedica kolonijalne tradicije; na primjer, tzv. etnička hrana u Velikoj Britaniji.
Ali tko i što jede – to je duboko političko pitanje. Poznata je uzrečica da smo ono što jedemo, ali u gastronacionalizmu smo ono kako jedemo, jer identitet ne nastaje samo kroz hranu koju konzumiramo, već kako ju pripremimo kulinarski. Hrana tako postaje kultura, identitet i bogatstvo sadržano u jednoj zajednici, koja se mahom određuje politički – kao etnička zajednica ili kao nacija.
Takvo političko određenje kuhinje označava specifični odabir hrane i tehnolohije, kao i percepcije prema pojedincima koji posjeduju vještine, tehnike i znanje potrebno za proizvodnju i prezentaciju kulturalno i politički podobne hrane. Takva tehnologija je vrlo važna, jer ona stvara varijabilnost i distinkciju nacionalnih, regionalnih i lokalnih kulinarskih tradicija, kao i religijskih odredbi.
Te tradicije su zapravo politički identiteti, a poznati su pod nazivom tradicijske hrane. Organizacija za hranu i poljoprivredu UN-a (FAO) je 1994. ovako opisala proizvodnju tradicijske hrane: 'Takva tradicijska hrana i načini pripreme i prehrane razvile su se u skladu s ritmom prirode i dio su kulturnog života. Pošto takva hrana je većinom dobro usklađena s okruženjem, ona može pružati dodatnu sigurnost u vremenima sezonskih ili okolišnih poteškoća. Na nacionalnoj razini, poticanje proizvodnje, procesiranja i marketinga takve hrane može smanjiti potražnju za hranom u urbanim središtima, te istovremeno poticati i jačati kulturni razvoj. Uz to, Vatikan je u nekoliko navrata poručio da seoska obitelj posjeduje nezamjenjivu funkciju zaštitnika i baštinika znanja, tradicija, moralnih vrijednosti, smisla za harmoniju i životne vrijednosti, sva predmnijevanja konkretne solidarnosti između osoba i generacija.
Zanimljivo je kako se identitet nove države odmah temeljio na individualnom pristupu hrani. Zapad SAD-a naseljen je komercijalnim farmerima između Građanskog rata i Prvog svjetskog rata, kao dio poljoprivrednog naseljavanja prethodno nekultiviranih regija, a u cilju proizvodnje poljoprivrednih usjeva za izvoz. Najčešće se radilo o pšenici, koja je svoje tržište pronalazila u industrijskim gradovima i regijama koje su bile tisućama milja udaljene.
Kraj 19. st. bio je pravi boom proizvodnje, što dokazuje da su do 1850.-ih čak 60 do 75 posto potreba Velika Britanija i SAD pokrivali sami. Djelomično je do ovakvog širenja došlo zbog naglog rasta stanovništva, koje se u svijetu udvostručilo u pola stoljeća prije Prvog svjetskog rata. Ljudi su se počeli specijalizirati i trgovati pod utjecajem smanjenih troškova prijevoza, što je dovelo i do naglog pada cijena žitarica u Europi. Proizvodnja se tako mogla smjestiti u velike poljoprivredne regije američkog Srednjeg zapada, gdje su farmeri ekonomski uspijevali ovisno o svojoj sposobnosti prodaje sortiranih usjeva izvoznicima u istočni SAD i Europu.
Nema dokaza da su nove naseobine bile orijentirane potencijalnim tržištima i bile pod težim utjecajem cijena koje su farmeri dobivali za svoje proizvode. Takvo tržište bilo je usmjereno razvoju stranačkog sustava kakav danas postoji u SAD-u, dok su u Europi stari agrarni odnosi rezultirali drugačijim stranačkim uređenjem. S pojavom modernih političkih stranaka u Europi nastale su i tzv. agrarne ili seljačke stranke koje su bile (i ostale) politička pojava između političke stranke i skupine za pritisak. Njihov program, politike i djelovanje vezani su uz poljoprivrednu politiku zemlje u kojoj su nastali. Većinom se doživljavaju kao konzervativne stranke, odražavajući svjetonazor sela.
Najviše uspjeha imali su u skandinavskim zemljama, te u zemljama Srednje i Jugoistočne Europe. Većina politički i nacionalno motiviranih stanovnika tih zemalja nisu bili građani (odnarođeni ili stranci) već seljaci. Tako je u Hrvatskoj jak politički pokret bio onaj koji se temeljio na seljačkom članstvu, za nacionalno osamostaljenje nasuprot njemačkim, mađarskim i talijanskim upraviteljima.
Na tim zasadima razvio se i poseban oblik nacionalističkog, konzervativnog i patrijarhalnog poštivanja seoskog života i tradicije pod nazivom ognjištar, prema romanu Ognjište pisca Mile Budaka. Kasnije ustaški čelnik, Budak je u toj knjizi na skoro 40 stranica opisao pravljenje ličkog lonca, autohtonog jela iz Like koje se sastoji od bravetine kuhane s povrćem i začinima (lovor, kupus, korabica, krumpir, češnjak, rajčica, paprika, peršin, mrkva, luk). Kroz opis kuhanja, Budak je ujedno opisao i povijesnu vezanost ličkog seljaka za tu bravetinu i te poljoprivredne kulture, kao i samu povijest ugnjevatanja (hrvatskog) Ličanina od strane Nijemaca, Talijana i Turaka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
