Obično se smatra da se nakon katastrofe na nuklearnoj elektrani Fukushima u Japanu tempo razvoja nuklearne energije u čitavom svijetu značajno usporio. Ipak, detaljna analiza situacije pokazuje da se ne radi o slabljenju nuklearne generacije – samo se naglasak stavlja na neke druge stvari.
Pogledajmo prvo kratku povijest nuklearnih elektrana koja kaže sljedeće: na početku je postojala jedna, jedinstvena snaga koja se sastojala od tehnokrata (inženjera, znanstvenika, velikih tvrtki te država) koji su zagovarali primjenu i brz razvoj novog, nuklearnog energetskog izvora koji bi čovječanstvo oslobodilo ovisnosti i ograničenja zbog primjene fosilnih goriva. Potom smo 70-tih, pojavom zelenih i brojnih drugih liberalnih pokreta, svjedočili i jačanju pokreta protiv nuklearne energije. Taj se pokret podudara s lansiranjem opširnih programa izgradnje nuklearnih elektrana nakon naftnog šoka 1973.-1974. godine. Upravo u tom razdoblju su primjerice Francuska i Japan pokrili svoj teritorij novim reaktorima. Od kasnih 80-tih i nakon černobilske katastrofe omjer snaga između spomenutih dviju grupa, za i protiv, poprima kontrastan razvoj, ovisno o zemlji. Tako u Francuskoj i Japanu tehnokrati prevladavaju i marginaliziraju zelene, ograničivši ih na razinu bučne opozicije s vrlo malim utjecajem na procese odlučivanja. Suprotno tome, u zemljama poput Njemačke, Finske, Italije... zeleni su dovoljno snažni da mogu blokirati razvoj bilo kojeg projekta nuklearne elektrane. U SAD-u je, pak, naftaški lobi, a ne zeleni, utišavao nuklearni program.
Krajem prvog desetljeća novog stoljeća s cijenama fosilnih goriva koje konstantno rastu, što je dijelom bilo potaknuto i sve većom prisutnošću Kine, Indije i Brazila u području 'blagostanja u potrošnji energije', zapadni razvojni model – s početkom kraja jeftine nafte, a onda i zahtjeva o ograničenju emisije CO2, de facto potiče na novi polet nuklearne energije. Mnoge zemlje koje su zamrznule svoje nuklearne programe počele su s njih otirati prašinu, a neke su države u razvoju najavile izgradnju desetaka novih nuklearnih elektrana. U istom je razdoblju došlo do potpune ili djelomične privatizacije nuklearne mreže na američkom i japanskom tržištu. Taj je proces doveo i do podjele unutar grupe tehnokrata jer mnogi od njih, čak i u samom srcu nuklearne industrije, smatraju da sigurnost nuklearnih elektrana i zahtjevi za pouzdanošću nisu kompatibilni sa zahtjevima privatnog sektora vezanim uz kratkoročne profite. Povrh toga, od 1990. do 2010. godine Japan je postao primjer zemlje popuštanja u tom području, što je rezultiralo rastućom kritikom javnosti. Početkom 2011. godine gotovo su svi bili suglasni, s različitim stupnjem entuzijazma, da se svijet ponovno prekrije nuklearnim elektranama, dok je s druge strane proces deregulacije na većini tržišta električnom energijom, uključujući i onu proizvedenu u nuklearnim elektranama, slabio regulatorne i operativne mogućnosti javnih tijela da nadziru sigurnosne uvjete u elektranama. Nuklearna se industrija u tom trenutku našla u najznačajnijem razdoblju deregulacije.
Novo poimanje nuklearki
I onda, tragedija u Japanu – strašan slijed potresa gotovo neviđene snage, cunami nezamislive visine i šokantno otkriće da se nuklearna elektrana Fukushima Daiichi ne može nositi s ova dva nevjerojatna, ali vrlo stvarna prirodna fenomena. Za razliku od nesreće u nuklearki pod nazivom 'Otok tri milje' kod Harrisburga u Pennsylvaniji 1979. godine, medijsko je praćenje oko Fukushime bilo vrlo brzo i realno. I nije se, za razliku od Černobila, dogodilo u zemlji već polako načetoj krizom i procesima raspada, nego u jednoj od najmodernijih u svijetu u kojoj su svi vjerovali, djelomice i zbog tragične nuklearne prošlosti – Hiroshima i Nagasaki, da su postrojenja tog tipa među najsigurnijima u svijetu. I medijski je kontekst, dakako, bio potpuno drukčiji nego u slučaju 'Otoka tri milje' i Černobila – sada je tu već naveliko bio internet koji je plasirao vijesti, analize, ali i glasine i time u potpunosti pokopao mogućnosti tehnokrata da oblikuju vijesti i, u velikoj mjeri, nadmašio razmišljanja i stavove zelenih.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
