Obično se smatra da se nakon katastrofe na nuklearnoj elektrani Fukushima u Japanu tempo razvoja nuklearne energije u čitavom svijetu značajno usporio. Ipak, detaljna analiza situacije pokazuje da se ne radi o slabljenju nuklearne generacije – samo se naglasak stavlja na neke druge stvari.
Pogledajmo prvo kratku povijest nuklearnih elektrana koja kaže sljedeće: na početku je postojala jedna, jedinstvena snaga koja se sastojala od tehnokrata (inženjera, znanstvenika, velikih tvrtki te država) koji su zagovarali primjenu i brz razvoj novog, nuklearnog energetskog izvora koji bi čovječanstvo oslobodilo ovisnosti i ograničenja zbog primjene fosilnih goriva. Potom smo 70-tih, pojavom zelenih i brojnih drugih liberalnih pokreta, svjedočili i jačanju pokreta protiv nuklearne energije. Taj se pokret podudara s lansiranjem opširnih programa izgradnje nuklearnih elektrana nakon naftnog šoka 1973.-1974. godine. Upravo u tom razdoblju su primjerice Francuska i Japan pokrili svoj teritorij novim reaktorima. Od kasnih 80-tih i nakon černobilske katastrofe omjer snaga između spomenutih dviju grupa, za i protiv, poprima kontrastan razvoj, ovisno o zemlji. Tako u Francuskoj i Japanu tehnokrati prevladavaju i marginaliziraju zelene, ograničivši ih na razinu bučne opozicije s vrlo malim utjecajem na procese odlučivanja. Suprotno tome, u zemljama poput Njemačke, Finske, Italije... zeleni su dovoljno snažni da mogu blokirati razvoj bilo kojeg projekta nuklearne elektrane. U SAD-u je, pak, naftaški lobi, a ne zeleni, utišavao nuklearni program.
Krajem prvog desetljeća novog stoljeća s cijenama fosilnih goriva koje konstantno rastu, što je dijelom bilo potaknuto i sve većom prisutnošću Kine, Indije i Brazila u području 'blagostanja u potrošnji energije', zapadni razvojni model – s početkom kraja jeftine nafte, a onda i zahtjeva o ograničenju emisije CO2, de facto potiče na novi polet nuklearne energije. Mnoge zemlje koje su zamrznule svoje nuklearne programe počele su s njih otirati prašinu, a neke su države u razvoju najavile izgradnju desetaka novih nuklearnih elektrana. U istom je razdoblju došlo do potpune ili djelomične privatizacije nuklearne mreže na američkom i japanskom tržištu. Taj je proces doveo i do podjele unutar grupe tehnokrata jer mnogi od njih, čak i u samom srcu nuklearne industrije, smatraju da sigurnost nuklearnih elektrana i zahtjevi za pouzdanošću nisu kompatibilni sa zahtjevima privatnog sektora vezanim uz kratkoročne profite. Povrh toga, od 1990. do 2010. godine Japan je postao primjer zemlje popuštanja u tom području, što je rezultiralo rastućom kritikom javnosti. Početkom 2011. godine gotovo su svi bili suglasni, s različitim stupnjem entuzijazma, da se svijet ponovno prekrije nuklearnim elektranama, dok je s druge strane proces deregulacije na većini tržišta električnom energijom, uključujući i onu proizvedenu u nuklearnim elektranama, slabio regulatorne i operativne mogućnosti javnih tijela da nadziru sigurnosne uvjete u elektranama. Nuklearna se industrija u tom trenutku našla u najznačajnijem razdoblju deregulacije.
Novo poimanje nuklearki
I onda, tragedija u Japanu – strašan slijed potresa gotovo neviđene snage, cunami nezamislive visine i šokantno otkriće da se nuklearna elektrana Fukushima Daiichi ne može nositi s ova dva nevjerojatna, ali vrlo stvarna prirodna fenomena. Za razliku od nesreće u nuklearki pod nazivom 'Otok tri milje' kod Harrisburga u Pennsylvaniji 1979. godine, medijsko je praćenje oko Fukushime bilo vrlo brzo i realno. I nije se, za razliku od Černobila, dogodilo u zemlji već polako načetoj krizom i procesima raspada, nego u jednoj od najmodernijih u svijetu u kojoj su svi vjerovali, djelomice i zbog tragične nuklearne prošlosti – Hiroshima i Nagasaki, da su postrojenja tog tipa među najsigurnijima u svijetu. I medijski je kontekst, dakako, bio potpuno drukčiji nego u slučaju 'Otoka tri milje' i Černobila – sada je tu već naveliko bio internet koji je plasirao vijesti, analize, ali i glasine i time u potpunosti pokopao mogućnosti tehnokrata da oblikuju vijesti i, u velikoj mjeri, nadmašio razmišljanja i stavove zelenih.
Stoga se u danima nakon nesreće u Fukushimi kreiralo nuklearno svjesno globalno javno mnijenje koje je ponajprije nastojalo stvoriti vlastiti sud o događaju, a potom se naglo usmjerilo prema tradicionalnim za i protiv nuklearnim stajalištima. Međutim, kontekst globalne krize promijenio je mnoge parametre debate. Primjerice, kao što socioekonomska kriza obično uvjetuje, glavne teme poput globalnog zatopljenja i posljedice vezane uz ograničenje CO2 trenutno su izgubile snagu u kreiranju javnog mnijenja. Međutim to je bio samo jedan od čimbenika koji je omogućio relativno pomirenje oko oživljavanja nuklearnih programa. Svjesni nove situacije, političari širom svijeta poduzimaju različite, pa i potpuno suprotne aktivnosti dvojeći između održavanja programa koje su potaknuli još prije nesreće u Fukushimi, prilagođavanja tih programa novom kontekstu, ne znajući stvarno kojem programu, ili, pak, potpune obustave svih planiranih projekata. Operateri, investitori i oponenti nuklearnoj energiji, baš kao i političari, pitaju se što treba učiniti sutra, koji će trendovi prevladati i koji su im izbori na raspolaganju. Stručnjaci procjenjuje kojih je to ključnih šest čimbenika u odlučivanju o nuklearnoj energiji u ovom desetljeću koje polako curi ka kraju. Pri tome se ističe da cilj nije procijeniti što i kako dalje s nuklearnom energijom, jer ni sami članovi think tanka nemaju jedinstveno mišljenje o tom pitanju nego predstaviti što misle da će se dogoditi i na temelju čega će se ubuduće odlučivati o nuklearnoj energiji.
Svijet koji je prije šest godina pogodila katastrofa u Fukushimi više nije tehnološki naivan, ideološki podijeljen ni medijski kontroliran ili barem ne na način kako je to bio od 50-tih do 80-tih godina prošlog stoljeća. Također, to nije ni svijet s kraja prošlog stoljeća obilježenog idejom zapada o vlastitoj tehnološkoj dominantnosti. To je svijet koji se gotovo neprestano suočava s prirodnim katastrofama, cunamijima, potresima, napadnim pokušajima da spriječi ili popravi industrijske ili 'poluprirodne' katastrofe. Sjetimo se samo krize 'ludih krava', Katrine i New Orleansa ili posljedica potresa na Haitiju... Većinu tih tragedija dodatno je uvećao medijski sektor koji pokriva cijeli planet, s prevladavajućim utjecajem interneta nad kojim relevantne vlasti nemaju kontrolu, kamo su se preselile debate 'ozbiljnih' medija, gdje tiho kuhaju, a vatru podgrijavaju ljudi iz različitih regija, uzbunitelji javnosti, miješajući racionalne rasprave i fantazije. Upravo je u tu promjenjivu i dinamičnu osnovu ucijepljena katastrofa u Fukushimi, a tu se ukorijenila i buduća debata o nuklearnoj energiji. Ovaj detalj predodređuje jedan od ključnih čimbenika – debata o nuklearnoj energiji svakako već je, a bit će još i više međunarodna.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
