Izbori u Francuskoj važni su za cijelu Europu, a ove godine trebali bi biti i daleko važnije nego ranije. Štoviše, moglo bi se reći kako su upravo predsjednički izbori u Francuskoj kulminacija jednog novog i pomalo neobičnog političkog procesa koji je započeo, prema nekim, Brexitom, no vjerojatno još i ranije.
Riječ je o procesu koji, barem u načelu, izaziva etabliranu politiku, status quo za koji se često govori da je na snazi zadnjih četvrt stoljeća, no zapravo govorimo o situaciji koja je u Europi, uz poneke iznimke, na snazi već znatno veći broj desetljeća.
Jesmo li zaista stigli u jedan ključni povijesni period kada će se vladajuće elite morati bojati za svoj opstanak? Nema sumnje da je to nešto što mase itekako priželjkuju, na kraju krajeva upravo one svojim glasačkim pravom i stvaraju taj trenutak. Ipak, razloga za veliki entuzijazam vjerojatno više nema, što znači da ga je bilo, ali dosadašnja iskustva s ovom "pojavom" moraju nas nečemu naučiti.
Ako polazimo od pretpostavke da su vladajuće elite te koje odobravaju demokraciju kao metodu političkog sudjelovanja masa onda bi se logično moglo zaključiti kako to čine zbog toga što u demokraciji ne vide nikakvu potencijalnu opasnost po sebe. Iz te pretpostavke brzo ćemo doći do zaključka da je demokracija, dakle, veliki montirani proces koji služi samo za ispuštanje pare u pravilnim intervalima od 4 ili 5 godina.
S druge strane, primijetit će mnogi, demokracija je lokomotiva koja može na vlast dovesti i politike koje su izazivači klasičnom establišmentu. Demokracija je na vlast tako dovela jednog Huga Chaveza koji je revolucionarizirao poimanje modernog socijalizma, mada njegov nasljednik, izgleda, ne uspijeva kormilariti tom pojavom. S druge strane demokracija je na vlast dovela i jednog Hitlera, koji je u retrospektivi veliki zločinac, sam sinonim za zlo, no veliko je pitanje je li on u vrijeme svoje izborne pobjede bio neprijatelj establišmenta ili pak proizvod racionalizacije tadašnjeg establišmenta koji se ozbiljno bojao da je samo pitanje vremena kada će se u Njemačkoj dogoditi nešto poput revolucije kakva se dogodila u Rusiji.
U svakom slučaju, primjera za i protiv imamo pregršt i samim time bilo bi nezahvalno demokraciju, modernu demokraciju, opisivati kao farsu ili kao oruđe oslobođenja. Demokraciju kao model trebalo bi na neko vrijeme ostaviti izvan rasprave i fokusirati se na aktere koji sudjeluju u njoj, jer, kako nas zadnje godine uče, oni su problematični.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
