Film koji je puno više nego što se na prvu čini: "The Breakfast Club" - O klasnoj hijerarhiji i neminovnosti konformizma unutar priče zapakirane u pop-kulturu 80-ih

Osamdesetih godina pop-kultura u SAD-u bila je na svom blještavom vrhuncu, a kao što i inače biva iza blještavila često se kriju neke vrlo drugačije stvarnosti. Bilo je to vrijeme Ronalda Reagana, vrhunca Hladnog rata, rastuće nezaposlenosti, rastuće inflacije, sve veće napetosti, rasizma, ksenofobije, uličnih sukoba... Ali pop-kultura ponašala se dijametralno suprotno od stvarnosti. Američka pop-kultura 80-ih godina bili su sintisajzeri, glamur, šarenilo, palme Miamija, plaže Los Angelesa. Optimizam i privlačnosti dijelili su se u velikim dozama, do te mjere da je došlo do predoziranja koje je moralo rezultirati u konačnici teškim mamurlukom, apstinencijskom krizom na koju su se nadovezale sive 90-e. Praznina, očaj, život bez smisla... u glazbi je to ovjekovječila Nirvana iz Seattlea, u kinematografiji pak svaki film koji je prikazivao život u "uredskoj kocki".

Dan danas je teško reći zašto se dogodio tako nagli preokret. Možda zato što je Hladni rat bio završen i više nije imalo smisla takvom silom gurati američku dopadljivost? Ili je jednostavno jedan proces morao doći svom kraju kada se uspeo do najviših vrh...