Osamdesetih godina pop-kultura u SAD-u bila je na svom blještavom vrhuncu, a kao što i inače biva iza blještavila često se kriju neke vrlo drugačije stvarnosti. Bilo je to vrijeme Ronalda Reagana, vrhunca Hladnog rata, rastuće nezaposlenosti, rastuće inflacije, sve veće napetosti, rasizma, ksenofobije, uličnih sukoba... Ali pop-kultura ponašala se dijametralno suprotno od stvarnosti. Američka pop-kultura 80-ih godina bili su sintisajzeri, glamur, šarenilo, palme Miamija, plaže Los Angelesa. Optimizam i privlačnosti dijelili su se u velikim dozama, do te mjere da je došlo do predoziranja koje je moralo rezultirati u konačnici teškim mamurlukom, apstinencijskom krizom na koju su se nadovezale sive 90-e. Praznina, očaj, život bez smisla... u glazbi je to ovjekovječila Nirvana iz Seattlea, u kinematografiji pak svaki film koji je prikazivao život u "uredskoj kocki".
Dan danas je teško reći zašto se dogodio tako nagli preokret. Možda zato što je Hladni rat bio završen i više nije imalo smisla takvom silom gurati američku dopadljivost? Ili je jednostavno jedan proces morao doći svom kraju kada se uspeo do najviših vrhunaca?
Kao i glazba, filmovi 80-ih godina bili su šareni, zabavni, stvoreni za uživanje, bila je reinvencija holivudskog "happy enda" u šarenim bojama. U sjećanju će ostati mnogi, poput trilogije "Back to the Future", serijala "Karate Kid", "Dirty Dancing", "Top Gun", "Goonies" i mnogi, mnogi drugi. Bili su to tako "tipično 80-e" filmovi naslanjajući se na ideju da "sve možeš postići ako to želiš". Otpisani će biti heroji jer sve je moguće - u Americi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.