Politička kriza u Kataloniji nikako da se konačno riješi i na snazi ostaje nedefinirana situacija. Najnovija kriza otpočela je 1. listopada kada je održan referendum o neovisnosti Katalonije kojeg je službeni Madrid proglasio nelegalnim, a na kojem su glasači odabrali neovisnost s 92% glasova. Zatim je 27. listopada katalonski parlament jednostrano proglasio neovisnost pokrajine da bi nakon nekoliko sati španjolski senat odgovorio s davanjem ovlasti premijeru Rajoyu da raspusti katalonski parlament i uvedena je uprava Madrida.
Na nedavnim izvanrednim katalonskim regionalnim izborima u prosincu prošle godine tri stranke zagovornice neovisnosti (JuntsxCat, ERC–CatSi i CUP) osvojile su većinu u parlamentu, tj. 70 od 135 mjesta. Dok je pojedinačno najjača stranka Građani (Cs) s 36 zastupnika protivnica neovisnosti. Istovremeno je bivši predsjednik Katalonije Carles Puigdemont u egzilu u Belgiji odnosno Bruxellesu gdje je nedavno najavio 'pravnu i političku ofenzivu na međunarodnoj razini' odnosno osnivanje vlade u egzilu. U borbi za katalonsku stvar veliku ulogu igra i sport.
Nogometni klub odnosno sportsko udruženje FC Barcelona desetljećima je snažno političko sredstvo i glavni promotor katalonske nacionalne agende. Kao jedan od najvećih svjetskih nogometnih brendova i kao najjača katalonska institucija, FC Barcelona je napravila izuzetan doprinos u njegovanju i održavanju katalonskog identiteta iznutra, a istovremeno je svijet upoznala s katalonskom borbom za nezavisnost.
Može se kolokvijalno kazati da je Katalonija u duši i tijelu Barcelone od samog njezinog osnivanja. Švicarac Johannes Gamper bio je toliko fasciniran katalonskom kulturom da je nakon posjete rođaku i pokretanja nogometnog kluba 1899. u tom lučkom gradu odlučio živjeti. I prekrstio se u Joan. Te godine je antimadridski osjećaj buknuo Barcelonom budući da je tada Španjolska izgubila svoje posljednje kolonije na Karibima. Klub je od svojeg osnivanja pronosio ideju da je katalonski identitet različit od španjolskog. Prve godine postojanja kluba podudarile su se izbijanjem velikog vala katalonskog nacionalizma koji je krenuo zahtijevati veću autonomiju.
Od 1919. klub je otvoreno i uvijek iznova podržavao katalonske zahtjeve za autonomnim statusom pokrajine. 1920-ih lokalno stanovništvo je mahalo klupskom crveno-plavom zastavom tijekom prosvjeda protiv španjolskog diktatora generala Primo de Rivere. Tijekom Španjolskog građanskog rata pro-neovisni zastupnik katalonskog parlamenta, Josep Sunyol, tadašnji Barcelonin predsjednik, likvidiran je od vojnih snaga generala Francisca Franca i mnogi od članova kluba su bili proganjani tijekom posljedične desničarske diktature.
Katalonski identitet, jezik i kultura preživjeli su gotovo pola stoljeća zatiranja od strane falangističkog profašističkog diktatora Franca nakon pobjede nacionalista u građanskom ratu 1939. Barcelona je kroz čitavo svoje postojanje bila ishodište katalonskog identiteta. Posebno u vremenu Francove tiranije, u kojem su suzbijani i katalonski jezik i svi katalonski nacionalni simboli. Ta neraskidiva veza učvršćivala se desetljećima, tijekom kojih je Barca iz katalonskog nogometnog kluba prerastala u multinacionalnu sportsku korporaciju.
Od kasnih šezdesetih moć ostarjelog diktatora počela je blijedjeti pa su zabranjeni katalonski nacionalni simboli poput zastave i jezika prvi put ponovo ugledali svijetlo dana upravo na Barcinom stadionu Nou Campu. Nakon Francove smrti 1975. katalonski se predsjednik Josep Tarradellas vratio iz egzila i ispregovarao omekšavanje rigidno unitarističkog odnosa državne središnjice prema toj sjeveroistočnoj pokrajini. Barcelonin katalonizam posljednjih 40-ak godina buja u potpunosti.
U vrijeme velikih imigracija u Kataloniju iz raznih dijelova Španjolske tijekom 20. stoljeća, FC Barcelona iliti Blaugrana je lokalnim vlastima služila kao snažan asimilacijski adut. Uspješniji i trofejniji gradski klub privlačio je ljude sa svih strana, ali oni tvrdokorniji doseljenici koji su se odbijali katalonizirati u pravilu su se priklanjali prošpanjolskim orijentiranom gradskom rivalu Espanyolu. Zanimljivo je da se tijekom vremena Espanyol trudio približiti domicilnoj katalonskoj bazi, pa se 1995. službeno preimenovao iz španjolske verzije imena (Español) u katalonsku i originalnu španjolsku verziju klupske himne prepjevao u katalonsku, među ekstremnim navijačima Barcelone i dalje se klub čije ime znači "španjolski" smatra antikatalonskim. A ekstremne navijačke frakcije Espanyola puno bolje odnose imaju s ekstremnim frakcijama navijača Real Madrida nego Barcelone.
FC Barcelona nikad nije imala neutralan stav po pitanju katalonskog identiteta. Od zastava, dresova, grba, himne na katalonskom jeziku i apsolutne dvojezičnosti u svakom klupskom artiklu ili dokumentu. Većina direktora klub potjecali su iz viših društvenih klasa Katalonije. Legendarni danas trener Manchester Cityja, a nekad igrač Barce, Pep Guardiola, jedan je od najvećih promotora katalonske neovisnosti još od svojih igračkih dana. Kad je 1992. na balkonu gradske vijećnice podignuo prvi klupski trofej europskog prvaka, Guardiola je uzviknuo: "Građani Katalonije, evo ga!" Bila je to jasna aluzija na povijesne riječi koje je pred stotinama tisuća oduševljenih Katalonaca s istog mjesta uzviknuo predsjednik Tarradellas nakon povratka iz egzila 1977: "Građani Katalonije, evo me!" "Mi nemamo drugog izbora osim da glasujemo", izjavio je Guardiola na katalonskom izbornom skupu u lipnju 2017. pred 40 000 okupljenih.
Katalonsku tradiciju podcrtava moto kluba: "Més que un club" iliti "više od kluba". FC Barcelona je ne samo sportski već i politički, društveni i kulturni fenomen. Ustvari Barca je postala tako moćan nacionalistički simbol da je mnogi Katalonci podržavaju na neki način kao vrstu emocionalne zamjene za državu koju nemaju. To pomaže objasniti pretjerano veliku strast koju klub izaziva kod navijača. Npr. navijači prizivaju neovisnost tijekom svake utakmice u 17. minuti i 14 sekundi prvog i drugog poluvremena čime simbolički obilježavaju godinu 1714. kada je Katalonija izgubila svoju neovisnost u odnosu na Španjolsku. Esejist Manuel Vázquez Montalbán nazvao je Barçu "nenaoružanom vojskom Katalonije".
Barcelona igra u drugom po veličini španjolskom gradu i bila je prvak Europe, odnosno pobjednik Lige prvaka, samo jednom prije 2006. otkad je krenuo niz naslova pa ih tako Barca danas ima pet. Nou Camp je već desetljećima ispunjen do svog maksimalnog kapaciteta od 99 354 gledateljska mjesta. Časopis Forbes i kompanija koja prati sponzorsku vrijednost u digitalnim i društvenim medijima procijenila je 2016. da klub ima 145 milijuna sljedbenika na društvenim mrežama online što je više od bilo kojeg drugog sportskog kluba na svijetu i više nego svi klubovi zajedno u ligi američkog nogometa NFL.
Nacionalistička i secesionistička dimenzija kluba pomogla je pretvoriti Barcine utakmice protiv Real Madrida u najveće nogometno rivalstvo na svijetu. Za vrijeme Franca mnogi Barcelonini fanovi su smatrali tim Reala Madrida kao emisare madridskog središnjeg autoriteta. Neke vruće glave to smatraju i danas. Mnogi Katalonci iskazuju svoj nacionalizam tijekom utakmica na Nou Campu jer ga ne mogu izraziti na neki drugi način u svojoj nacionalnoj državi. No to ne mora značiti da svi Katalonci nužno žele neovisnu Kataloniju. Povijesno gledano, istraživanja javnog mnijenja u provinciji su rijetko pokazivala većinsku potporu neovisnosti. Za neke je očito navijanje za Barcu dovoljan ispušni ventil. Ali iz godine u godinu pristaše neovisnosti uživaju sve veću podršku javnosti pogotovo nakon nasilnih pokušaja Madrida da uguši secesionističke intencije posljednjih mjeseci i godina.
Upravo zbog globalne popularnosti FC Barcelone svijet u slučaju neovisnosti i suverenosti Katalonije najviše brine gdje će njihov najdraži klub nastupati. To je uistinu najintrigantnije pitanje. Međunarodnu javnost puno više zanima hoće li se i dalje igrati "El Clasico" nego mnoga teža pitanja iz prošlosti i budućnosti koja kompliciraju odnose Barcelone i Madrida. Hoće li FCB ostati u španjolskoj ligi, hoće li igrati u katalonskom prvenstvu ili slijedi treća opcija? Postavlja se i pitanje ima li Barcelona uopće moralno pravo nastaviti igrati u španjolskom prvenstvu nakon svega što je napravila za katalonsku stvar?
Najbolji strijelac u povijesti Barcelone, Leo Messi, u studenom je potpisao novi ugovor, koji ga za Katalonce veže do 2021. Otkupna klauzula iznosi nevjerojatnih 700 milijuna eura. Međutim, ukoliko bi se Katalonija odcijepila od Španjolske mogla bi se aktivirati klauzula u Messijevom ugovoru, po kojoj bi on mogao da napusti Barcelonu bez odštete. Dodatni uvjet je da klub ne igra La Ligu ni neku drugu od top pet europskih liga. Predsjednik La Lige Javier Tebas je ranije izjavio da bi Barcelona, kao i ostali katalonski klubovi, bila izbačena iz španjolske lige ako bi došlo do neovisnosti. Teško je vjerovati da bi Barcelona bila zadovoljna kad bi spektakularni "El Clasico" zamijenio "El Derbi Barceloni" protiv Española, a okršaje sa Sevillom, Valencijom i Atletico Madridom gostovanja u Gironi, Tarragoni i Lleidi. U klupskoj upravi su uvjereni da će im španjolski nogometni savez otvoriti vrata La Lige, a ako se to ne dogodi uz igranje katalonskog prvenstva Barcelona bi svoju sreću mogla potražiti u nekoj drugoj europskoj ligi. Osim toga, ako se Katalonija odcijepi klub će postati najjače političko sredstvo promocije nove nacije. Barcelona je postala simbol Katalonije, a to će i ostati u godinama i desetljećima koja dolaze.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
