Jedna za drugom, zemlje zatvaraju svoje granice, a istovremeno nema znaka da će Europska unija zajednički odgovoriti na izbjegličku krizu. Tisuće migranata okuplja se na granici Grčke i Makedonije. Makedonske sigurnosne snage blizu sela Idomeni upotrijebili su suzavac da zaustave prodor migranata dalje prema Europi. Sve veći broj izbjeglica se okuplja na toj granici, gdje se očekuje da će nastati privremeni kamp, ali hladnoća, glad i frustracija saveznici su srdžbe koja može završiti napadom na carinske službenike i redarstveno-vojne snage.
Kaos na pragu Europe može eskalirati svakog dana, međutim malo tko želi poslušati njemačku kancelarku Angelu Merkel. Europski političari će u narednim tjednima biti primorani zauzeti stav između onog Merkeličinog i onih stavova koji zastupaju mađarski premijer Viktor Orban i flamanski nacionalist Bart de Wever. Kako sada stoje stvari, u Europi svatko igra svoju igru, a malo tko se danas sjeća da su sve zemlje članice prihvatile obveze koje proizlaze iz Dublinskih regulacija, Europskog sustava azila, Frontexa i Schengena. Čak i da nema takvih odredbi, onda bi se europske države morale držati Ženevskih konvencija o zaštiti izbjeglica.
Humanitarne politike u svijetu danas očito nisu prepoznate. Nitko ne stvara dovoljno napora da se pobrine za posljedice dugogodišnjih propusta i samointeresnih realpolitika prema Bliskom istoku. Sirija i Irak nekoć su bile najnaprednije zemlje arapskog svijeta, da bi danas utonule u kaos i bijeg stanovništva. Europa više ne želi odgovarati za to primanjem silnog vala izbjeglica. Arabijske zemlje se ponašaju krajnje nehumano i neodgovorno prema vlastitim panarapskim i panislamskim politikama. SAD i Rusija se nadaju da ih nitko neće pitati za njihov obol u humanitarnoj katastrofi. A cjelokupni problem se može riješiti koordinacijom i odnosom prema Turskoj.
Turska je pojedinačno primila najveći broj izbjeglica, iako je brojčanost sirijskih izbjeglica u Libanonu i Jordanu dosegao broj koji se takmiči sa stabilnošću samih tih država. Turska vlada je rekla da se zemlja jednostavno više ne može nositi s novim navalama izbjeglica. Nekih 50 tisuća Sirijaca od sredine veljače čeka na graničnom prijelazu Bab al-Salameh u kampu koji su sagradile turske humanitarne organizacije na sirijskom teritoriju. Premalo šatora, previše ljudi, postoje goleme potrebe za pokrivačima, nužnicima, te hranom, posebice onom za dojenčad i djecu. U međuvremenu, svi Sirijci koji su uspjeli izbjeći iz građanskog rata u Tursku žele što prije otići iz te zemlje. Turska bi ih trebala zaustavljati u tom naumu, ali to ne rade.
U Turskoj je sada nekih 2,5 milijuna sirijskih izbjeglica. Što se više produžuje građanski rat u susjednoj zemlji, to će biti veći broj ljudi koji žele napustiti Tursku i otići u europske zemlje. Prvi razlog za napuštanje Sirije bila je sigurnost, a sada su naglo povećane nade u primirje i kraj građanskog rata u toj zemlji. Sirijci se ne žele vratiti, smatraju da mogu sebi i svojoj obitelji osigurati bolji život. To ne smatraju mogućim u Turskoj, iako turska vlada stalno poduzima mjere kako bi umanjila patnje sirijskih izbjeglica i zaustavila njihovo kretanje prema Europi.
Ali u tome je Turska osamljena. Primjerice, osjeća se velik nedostatak škola za sirijsku djecu. Turska se vlada obvezala otvoriti deset novih obrazovnih središta u regiji Reyhanli, blizu sirijske granice, gdje živi oko 65 tisuća Sirijaca, među kojima i 40 tisuća djece. Taj pothvat pomaže, ali samo u manjoj mjeri. Gotovo pola milijuna sirijske djece u Turskoj ne dobiva nikakvo obrazovanje. UNHCR koordinira Regionalni plan za izbjeglice i poziva hitno međunarodnu zajednicu da omogući fondove koje su već obećali. Do sada je ova UN-ova agencija ostvarila tek 33 posto svog cilja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
