Nešto definitivno kruži Europom već dulje vrijeme i može se najbolje svrstati u termin "anti-establišment". U principu riječ je o (većinom) novim političkim snagama koje su spremne izazvati postojeći učmali status quo, ali teško da se može reći da je riječ o europskom valu jer razlike su itekako od države do države. Ipak nešto sve ove nove pokrete veže, a to je veliki animozitet prema postojećim strukturama vlasti koje su, a sada se s time slažu sve više i birači, predugo aktualne.
Da će doći do pojave i jačanja ovih novih izazivača bilo je jasno još i prije desetak godina, točnije čim se cijela EU struktura počela ljuljati. Vladajuće strukture jesu učmale, ali mogle bi vladati još jako dugo da njihova vladavina pruža sigurnost. To nam govori da su postojeći sistemi "dobro gurali" zadnjih nekoliko desetljeća, ali ta era - post-drugosvjetskoratna era - sada završava.
Europski birači svjesni su da situacija nije dobra i žele da bude bolja. To je u suštini vrlo bazično bavljenje politikom, ako se može uopće tako i nazvati, no ono dirigira današnji politički život Europe. Drugim riječima, ne traže se nove političke opcije koje će izaći pred mase s opsežnim programima i detaljno razrađenim planovima koji bi trebali popraviti postojeće stanje - ne, traže se istomišljenici koji su spremni baviti se politikom. Samim time najviše naprijed guraju one anti-establišment stranke koje će se s narodom složiti da je situacija loša i da je treba mijenjati.
Kada govorimo o tom trendu danas najčešće ga se veže uz nešto desno od centra s tendencijom klizanje sve do krajnje desnice, no prva prava pobjeda jedne anti-establišment opcije dogodila se tamo gdje je i kriza bila najveća - u Grčkoj. Grčka stranka SYRIZA ne samo da je bila lijevo od centra već je slovila kao "radikalno ljevičarska stranka" (to i jest njezin naziv).
Malo je reći da je SYRIZA podbacila. Stranka se od svoje predizborne radikalnosti transformirala u potpuni pragmatizam kakvog se ne bi posramio nitko od njenih prethodnika, a te stranke su slovile kao "ofucani" establišment koji se mora maknuti s puta novim nadama. Dakako, govorimo o činjenici da se SYRIZA nikada nije obračunala s međunarodnim kreditorima (tzv. "Trojkom"), kako su obećavali, već danas s njima pristojno surađuju i na taj način grčkom narodu, ali ne samom grčkom, pokazuju elementarnu lekciju u politici: diferencijaciju između opozicijskog i vladajućeg nastupa.
Za čudo SYRIZA je još uvijek na vlasti, ali to ne čudi, Grčka je naučila da uz svu volju vlasti se danas ne mijenjaju molotovljevim koktelima.
Što se tiče današnjeg anti-establišmenta Europe on je, kako smo i spomenuli, primarno desno od centra. Nije tajna da je SYRIZA izdajom svojih ideala na neki način potopila europski entuzijazam za radikalnom ljevicom, na sreću desničara koji su dočekali svoj veliki trenutak.
Problem je i u tome što anti-establišment ljevica i može biti samo ono što je SYRIZA bila prije konverzije. Sve drugo što se naziva ljevicom je samo mlaka socijal-demokracija koja pak, zasluženo, propada diljem Europe.
U današnjoj Europi, koja kao da kolektivno pati od napada anksioznosti, za socijal-demokraciju zaista nema previše mjesta. Možda jedino ako se sam pojam, kao već jednom ranije, ponovno promijeni u nešto drugo, ali ono što danas predstavlja socijal-demokracija malo kome je privlačno osim možda status-quo birokratima (a njih ima i bit će ih što znači da socijal-demokrati mogu uvijek računati na kakvih 20-ak posto glasova).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
