Strateško povezivanje Euroazije još jednom je postalo ključno pitanje kineske vanjske politike. Baš kao što je američki predsjednik Barack Obama prije nekoliko godina najavio američko veliko prebacivanje fokusa na prostor regije Azija-Pacifik, tako sada izgleda kako Kina čini istu stvar kada je riječ o prostoru Euroazije. Nove inicijative kao što su Ekonomski Pojas Puta Svile potvrđuju kako se Kina kreće u tom pravcu.
Što to točno znači za Kinu i svijet? Puno toga, ovaj kineski zaokret imati će dalekosežne globalne posljedice. Govorimo o Kini, zemlji koja ima najdužu kopnenu granicu na svijetu - ukupno 22,117 kilometara. Kina graniči s čak 14 zemalja, s toliko zemalja graniči još samo Rusija. Za Kinu je ova činjenica uvijek kroz povijest predstavljala ranjivost, ali sada će Kina svoje granicu koristiti kao prednost.
Podsjetnik, s kojim sve zemljama graniči Kina? Sjeverna Koreja, Rusija, Mongolija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Afganistan, Pakistan, Indija, Nepal, Butan, Mijanmar, Laos, Vijetnam.
Analitičari Matthew Burrows i Robert Manning pišu u listu The Diplomat kako bi ovo kinesko fokusiranje na Euroaziju moglo predstavljati "noćnu moru" za SAD jer Kina u svojem kretanju prema zapadu ima i saveznika, Rusiju, koja će joj pomoći u modernizaciji i jačanju kompletnog prostora Euroazije. Dakako, SAD si je sam kriv zbog ovog razvoja događaja jer oslabljena Rusija zbližava se s Kinom, a ove dvije sile zajedno mogu postati geopolitička simbioza koja će pomrsiti mnoge velike američke planove.
Dakako, odnosi između Rusije i Kine nisu idealni (vidi: Odnosi između Kine i Rusije nisu baš tako idilični kako ponekad izgledaju)., no isti brzo napreduju pošto se SAD poprilično netaktički odnosi i prema Moskvi i prema Pekingu, (a ako SAD zaista ovih dana Kini uvede sankcije zbog navodnih cyber-napada, odnosi će se još i srozati).
Hoće li SAD, kada uvidi da mu prijeti rusko-kineska ujedinjena konkurencija, krenuti u razdvajanje tog saveza nudeći "prijateljstvo" jednoj od njih? Možda, to ne bi bilo nikakvo iznenađenje. Izgleda kako upravo Obamina administracija postaje prepoznatljiva po ovoj taktici. Što je diplomatsko približavanje Iranu i normaliziranje odnosa s Kubom nego pokušaj da se ove dvije zemlje na taj način odmakne od ruskog utjecaja? No, pitanje je koliko će to imati utjecaja, vidjeti ćemo - ako kubanske vlasti uskoro počnu pojedine strateške projekte davati američkim kompanijama, a ne ruskim ili kineskim, onda se Obami mora priznati da je mirnim putem za interese SAD-a odradio ono što niti jedan od njegovih prethodnika prijetnjama i napadima nije uspio.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
