Etiopski glavni grad Addis Ababa sjedište je Afričke Unije. Nakon oslobođenja zemlje od talijanskih fašista, negus Haile Selassije je pomogao stvoriti Organizaciju afričkog jedinstva 1963. godine i pozvao novu organizaciju da zadrži svoje sjedište u Addis Ababi. OAU je obustavljen 2002. godine, a zamijenila ga je Afrička unija (AU), također sa sjedištem u ovome gradu. Gospodarska komisija Ujedinjenih naroda za Afriku također ima sjedište u Addis Abebi. Addis Abeba je također bio sjedište Vijeća Orijentalnih pravoslavnih crkava 1965. godine, kao i raznih drugih kontinentalnih i međunarodnih organizacija. Addis Ababa se stoga često naziva "političkom prijestolnicom Afrike" zbog njezinog povijesnog, diplomatskog i političkog značaja za kontinent. I sve to ne bi bilo čudno da Etiopija nije zemlja koja iskazuje podjednako afričku tradiciju jednovlašća i autoritarizma.
Etiopija je najstarija neovisna zemlja u Africi, a druga je po veličini stanovništva. Osim petogodišnjeg okupacije Mussolinijeve Italije, nikada nije bila kolonizirana. Ima jedinstvenu kulturnu baštinu, kao dom Etiopske pravoslavne crkve - jedne od najstarijih kršćanskih crkava - i monarhije koja je završila s postojanjem 1974. godine. Etiopija je služila kao simbol afričke neovisnosti tijekom kolonijalnog razdoblja, a bila je suutemeljitelj Ujedinjenih naroda i afrička baza za mnoge međunarodne organizacije. Vladavina Hailea Selassieja završila je 12. rujna 1974. godine, kada ga je Derg, rusko-lenjinistička vojna diktatura pod vodstvom Mengistu Haile Mariama prognala. Novo Privremeno vojno upravno vijeće utemeljilo je jednostranačku komunističku državu koja se zvala Narodna demokratska Republika Etiopija i koja je postala jednom od najduljih i najgorih komunističkih diktatura Afrike.
Između 1977. i 1978. godine, do 500.000 ljudi je ubijeno zbog Crvenog terorizma, kao i od prisilnih deportacija ili od upotrebe gladi kao oružja pod Mengistuovim pravilom. Od 1983.-1985. u Etiopiji od gladi umrlo je oko osam milijuna ljudi. Uznemireni protiv komunističke vladavine, osobito u sjevernim regijama Eritreje i Tigraya. godine 1989. Tigrajski narodni oslobodilački front (TPLF) spojen je s drugim etnički utemeljenim oporbenim pokretima kako bi formirao koaliciju poznatu kao Etiopski narodni revolucionarni demokratski front (EPRDF). U svibnju 1991. godine EPRDF je napredovao na Addis Ababu, a Sovjetski Savez nije želio intervenirati kako bi spasili vladu. Mengistu je pobjegao iz zemlje i dobio azil u Zimbabveu. Godine 2006., nakon suđenja koje je trajalo 12 godina, Savezni visoki sud u Etiopiji utvrdio je da je Mengistu kriv za genocid u odsutnosti. Brojni drugi dužnosnici njegova režima također su proglašeni krivima za ratne zločine.
U srpnju 1991. EPRDF je sazvao nacionalnu konferenciju kojom se uspostavlja tranzicijska vlada Etiopije sastavljena od 87-članog Vijeća predstavnika i vođena nacionalnom poveljom koja je funkcionirala kao prijelazni ustav. Godine 1994. napisan je novi ustav koji je uspostavio parlamentarnu republiku s dvodomnim zakonodavstvom i pravosudnim sustavom. No, mir nije stigao u Etiopiju. Krajem devedesetih došlo je do građanskog rata, nakon čega se iz federacije izdvojila Eritreja kao posebna država. Mirovni ugovor je u potpunosti Etiopija prihvatila tek ovaj mjesec. U samoj zemlji je EPRDF suvereno vladao od 1991. godine, ali i tu se događaju velike promjene. Etiopija je tijekom protekle dvije godine doživjela masovne prosvjede, pobune i etničke sukobe koji su uzeli živote tisuća, a raseljene su stotine tisuća. Ti su događaji vodili članove EPRDF-a do zaključka da je u pitanju sam opstanak etiopske države.
Državni kolaps do sada je krajnji scenarij s obzirom da su suprotstavljene stranke interni akteri u sustavu i imaju interes za njegovo preživljavanje. Vjerojatniji, ali još uvijek opasan scenarij, dugoročni je začarani ciklus političkih sukoba i gospodarske stagnacije koja guta državnu i društvenu budućnost. Analitičari i međunarodna zajednica često su pripisivali sadašnju krizu ili etnonacionalnom saveznom sustavu Etiopije ili gotovo potpunu ograničenost političkog prostora od osporenih parlamentarnih izbora 2005. godine. Vladin odgovor na taj problem također nije bio dovoljan. Prvenstveno vlada ovo stanje pripisuje korupciji i zaustavljenom demokratskom procesu. Temeljem ove dijagnoze došlo je do važnih, ali ipak neodgovarajućih mjera kao što su oslobađanje političkih zatvorenika, pokretanje dijaloga s oporbenim skupinama i smanjenje broja dužnosnika. Upravljanje trenutnom političkom krizom u Etiopiji zahtijeva djelovanje onkraj demokratske reforme i razmišljanja o političkoj ekonomiji i institucijama koje oblikuju elitno natjecanje na etničkim crtama. Dvije najvažnije reformske mjere koje bi se trebale odmah početi događati u tom smislu jest prenošenje više moći regionalnim državama u skladu s Ustavom i smanjivanje etničke elitne konkurencije na saveznoj razini. Natjecanje za vlast i resurse na saveznoj razini odvijalo se na etničkim linijama, a velik dio nasilja koji je potresao zemlju bio je vezan za sporove između skupina unutar vladajuće stranke. Ova politička elitna konkurencija nije neizbježna funkcija savezne strukture, već posljedica naravi organizacije i prakse političkih stranaka. Premijer je obično samo figura za malu skupinu stranačkih i vojnih velikana koji zapravo vode zemlju iza scene.
Ali sada se Etiopija reformira, a broj i opseg reformi su vrtoglavi. Novi premijer Abiy Ahmed najavio je kraj izvanrednog stanja i puštanje velikog broja političkih zatvorenika i protivnika režima. Za iskazivanje regionalne dobre volje, vlada je također priopćila kako će prihvatiti rješenje mirovnog sporazuma s Eritrejom, njezinim susjedom i nekadašnjim ratnim neprijateljem, kao i privatizaciju velikog broja državnih monopola. Iznenada se novinari iz zemlje nalaze u stanju napisati ono što žele, što nikad u Etiopiji nije bio slučaj. Zbog svoje jedinstvenosti na afričkom kontinentu, Etiopija bi mogla postati doista vodećom zemljom Crnog kontinenta, ukoliko se te reforme održe i nastave prema važnim promjenama. Prvi korak će zahtijevati različiti mehanizam resursa i podjele moći unutar EPRDF-a, koji će potaknuti nova struktura patronstva i usklađivanja unutar stranke koja prelazi etničke crte. Time će se ukrotiti društvene sukobe uzrokovane konkurencijom između stranačkih dužnosnika i poticati formiranje oporbe EPRDF-u koja je međuetnička i temeljena na drugoj ideološkoj platformi od nacionalizma. Etnička politika nije nužno zlo koje Etiopija mora preživjeti - to je prije egzistencijalna prijetnja. I sada, više nego ikad, vrijeme je da Etiopljani razmisle o mogućim institucionalnim mehanizmima koji mogu pridonijeti da se politika odmakne od etničkih linija. U suprotnosti, Etiopija bi mogla ući u grozan građanski rat koji bi doveo do raspada države.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.