Dolazak turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na proslavu stote godišnjice obilježavanja islama kao službeno priznate religije u Hrvatskoj praćen je s turskim gospodarstvenicima koji su pobudili znatiželju domaće javnosti. Realno pitanje turske spremnosti na ulaganja u Hrvatskoj suočava se s nepogodnom ulagačkom klimom i općenitim preprekama zdravom poduzetničkom djelovanju, ali ujedno nosi sa sobom i promišljanje o ulozi turske gospodarske sile.
Kad je Stranka pravde i napretka (AKP) po prvi puta zavladala Turskom 2008., ona nije došla kao politička stranka koja će graditi nove institucije. Naslijedila je institucije ekonomske uprave, uključujući prioritete fiskalne i monetarne politike, prethodne koalicije koju je od 1999. do 2002. vodio Bülent Ecevit. Važno je naglasiti da je tada AKP ujedno naslijedio politički i institucionalni okvir koji se prihvatio pod pritiskom međunarodnih organizacija, a posebno da se ispuni institucionalni brisani prostor koji su stvorile konzervativne vlade tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Tako je AKP bio zaposlen jačanjem institucija što je dovelo do velikih promjena u turskoj gospodarskoj diplomaciji.
Rečena promjena je imala iza sebe jednostavnu logiku. Elita vladajuće stranke smatrala je da su institucionalne poluge vlasti, koje su vezane za ustavna pravila, nefunkcionalne jer nisu dovoljno dobro predstavljale narodnu volju. Pošto je narodna volja izražena na izborima, AKP je ukazivao kako je upravo politika stranke narodna volja.
Sve druge političke stranke i nevladine organizacije koje su kritične prema vladajućima se demoniziraju kao kolaboracionisti unutarnjih i vanjskih sila koje nastoje spriječiti naciju da izrazi svoju volju. Stoga je AKP-ova retorika toliko naglašavala narod i njegovu volju a manje određivala demokratske norme.
Zbog toga se i događaju svakidašnje zabrinutosti oko ograničavanja pravnih, upravnih i društvenih prepreka prema obliku apsolutističke moći većine. Izbacivanjem takvog društvenog ugovora, u kojemu manjina ima važnu stimulaciju zaštite vodi sirovoj demokraciji u kojoj je većina u pravu ne zato što je činjenično ispravna, već zato jer bi manjina, ako bi se pobunila, dobila batine.
Već 2004. je Erdogan kritizirao policijsku brutalnost protiv prosvjednika u Istanbulu kao kolaboracionista europskih neprijatelja Turske, koji žele pošto-poto zaustaviti turski ulazak u puno članstvo Europske unije. Taj stav se razvijao tijekom vremena, a svoj vrhunac je dosegao prosvjedima u parku Gezi i diljem Turske 2013., te pokušajem skrivanja sustavne i proširene korupcije 2014., a vjerojatno će se uskoro otkrivati i tajni prijevozi oružja i municije sirijskim pobunjenicima, među kojima ima i radikalnih skupina.
Nakon prošlogodišnjih izbora, Turska je danas pod pitanjima vla...
Kad je Stranka pravde i napretka (AKP) po prvi puta zavladala Turskom 2008., ona nije došla kao politička stranka koja će graditi nove institucije. Naslijedila je institucije ekonomske uprave, uključujući prioritete fiskalne i monetarne politike, prethodne koalicije koju je od 1999. do 2002. vodio Bülent Ecevit. Važno je naglasiti da je tada AKP ujedno naslijedio politički i institucionalni okvir koji se prihvatio pod pritiskom međunarodnih organizacija, a posebno da se ispuni institucionalni brisani prostor koji su stvorile konzervativne vlade tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Tako je AKP bio zaposlen jačanjem institucija što je dovelo do velikih promjena u turskoj gospodarskoj diplomaciji.
Rečena promjena je imala iza sebe jednostavnu logiku. Elita vladajuće stranke smatrala je da su institucionalne poluge vlasti, koje su vezane za ustavna pravila, nefunkcionalne jer nisu dovoljno dobro predstavljale narodnu volju. Pošto je narodna volja izražena na izborima, AKP je ukazivao kako je upravo politika stranke narodna volja.
Sve druge političke stranke i nevladine organizacije koje su kritične prema vladajućima se demoniziraju kao kolaboracionisti unutarnjih i vanjskih sila koje nastoje spriječiti naciju da izrazi svoju volju. Stoga je AKP-ova retorika toliko naglašavala narod i njegovu volju a manje određivala demokratske norme.
Zbog toga se i događaju svakidašnje zabrinutosti oko ograničavanja pravnih, upravnih i društvenih prepreka prema obliku apsolutističke moći većine. Izbacivanjem takvog društvenog ugovora, u kojemu manjina ima važnu stimulaciju zaštite vodi sirovoj demokraciji u kojoj je većina u pravu ne zato što je činjenično ispravna, već zato jer bi manjina, ako bi se pobunila, dobila batine.
Već 2004. je Erdogan kritizirao policijsku brutalnost protiv prosvjednika u Istanbulu kao kolaboracionista europskih neprijatelja Turske, koji žele pošto-poto zaustaviti turski ulazak u puno članstvo Europske unije. Taj stav se razvijao tijekom vremena, a svoj vrhunac je dosegao prosvjedima u parku Gezi i diljem Turske 2013., te pokušajem skrivanja sustavne i proširene korupcije 2014., a vjerojatno će se uskoro otkrivati i tajni prijevozi oružja i municije sirijskim pobunjenicima, među kojima ima i radikalnih skupina.
Nakon prošlogodišnjih izbora, Turska je danas pod pitanjima vla...
