Turske vlasti nastavljaju privoditi navodne pripadnike terorističke skupine koju vodi turski sunitski klerik u američkom egzilu Fethullah Gülen, izdajući naloge za uhićenje 63 osumnjičenika, od kojih su većina vojni piloti. Oni su optuženi za umiješanost u neuspješan državni udar iz 2016. kako bi svrgnuli turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Turska inzistira na tome da je Gülen, bivši saveznik Erdogana, osmislio neuspješni puč u kojem je 250 ljudi poginulo i nakon čega je pokrenuta lavina čistki i uhićenja koja ne pokazuju znakove smanjenja. No, više od svega, ovo je postala borba oko tumačenja moderne islamske politike, pri čemu Erdogan i Gülen imaju posve različite vizije.
Možda je iznenađujuće da je ta borba zapravo vezana za kemalizam. Provedene su mnoge studije o kemalizmu, službenoj ideologiji Turske Republike. Međutim, ne možemo reći da postoji sporazum o kemalističkim parametrima. Kao ideologija bez jasnih granica, ona je imala mnogo oblika: autoritarni kemalizam jednog razdoblja, konzervativno-nacionalistički kemalizam razdoblja Demokratske stranke, 1960-ih i 1970-ih kemalizam s retorikom socijaldemokracije i militarističko-pravnim kemalizmom 1980-ih. Dakle, može se tvrditi da je ova ideja uspjela utjecati i prodrijeti u društvo putem moći i uspjela suziti bilo koji alternativni način razmišljanja. Kemalizam je ideologija bez jasnih granica. Uzevši svoju moć iz prakse, ona je promijenila svoj oblik i sadržaj prema zeitgeistu i proširila se na eklektične načine. Jedan od zajedničkih elemenata kemalizma svakog razdoblja od osnivanja je njegov napor da transformira birokratsku moć u hegemonijsku koja može prožimati cijelo društvo. Povijesno gledano, svaki put kad je naišao na otpor (društvenu promjenu), nije oklijevao koristiti prisilu. Međutim, kada snaga prisile više nije bila djelotvorna ili dostatna, proces metamorfoze postao je neizbježan.
Prvi primjer kemalističke metamorfoze bio je lijevi okret CHP-a, političkog krila kemalizma, počevši od sredine 1960-ih protiv rastuće struje socijalističkog pokreta pod vodstvom Turske radničke stranke. To je rezultiralo skretanjem vojske ulijevo u Turskoj, ali u obranu kemalističkih načela, koje su preimenovane u atatürkizam s prevratom 1980. godine. Ova epizoda u turskoj republikanskoj povijesti pokazala je kako je kemalizam koristio i politička sredstva, i civilna i vojna birokratska prisilna sredstva za eliminaciju velikog društvenog opozicijskog pokreta. Kemalizam je koristio i "mrkvu i batinu" kako bi uklonio antisistemski karakter političkog islama u Turskoj. Stoga se može uvidjeti kako postoje 'sekularni' i 'religiozni' kemalizmi koji na površini izgledaju kao 'neprijatelji', ali zapravo dijele mnoge ideološke značajke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.