Jedan od najdužih sukoba modernog doba, onaj na Gornjem Karabahu, obnovljen je 25. veljače ove godine nakon što je prekršeno primirje; nekoliko dana puškaranja ostavilo je samo dodatne žrtve bez ikakvog rezultata ni po jednu stranu, a nedavni referendum o promjeni političkog sustava i imena regije može dovesti do zaoštrenih odnosa i potencijalno otvorenog rata. Dosadašnje su žrtve ponajviše pale na azerbajdžansku stranu, a napad armenskih snaga se dogodio baš uoči 25. obljetnice masakra u Hodžaliju, koji je svečano obilježen u Bakuu s maršem od 40 tisuća vojnika. Azerbajdžan je optužio Armeniju da se radi o namjernoj provokaciji koja teži prekidu procesa pregovora o mirnom rješenju ovog pitanja. Međutim, iza pitanja Gorskog Karabaha leže i puno šire geopolitičke ideje, što se osobito vidi kroz vojnu pomoć koju je Armenija dobila od Rusije.
Nekoliko dana prije samog prekida primirja na Gornjem Karabahu, u Bakuu se održao treći ministarski sastanak Savjetodavnog vijeća Južnog plinskog koridora (Southern Gas Corridor, SGC). Azerbajdžanska vlada iznimnu važnost daje ovom događaju, pa je i sam predsjednik Ilham Alijev došao na otvaranje sastanka i održao govor. Tu su bili i visoki dužnosnici drugih zemalja ovog koridora, te predstavnici Europske unije i Velike Britanije. SGC je kompleks nekoliko infrastrukturalnih projekata kojima se nastoji dopremiti prirodni plin iz Kaspijskog bazena u Europu, a procjenjuje se vrijednost ulaganja na 45 milijardi dolara. Radi se o tri glavne putanje: (1) Južnokavkasko plinovodno proširenje (SCPx) kroz Azerbajdžan i Gruziju; (3) Trans-anatolski plinovod (TANAP) kroz Tursku; te Trans-jadranski plinovod (TAP) kroz Grčku, Albaniju i Italiju. Ovu inicijativu je još 2009. predložila Europska Komisija, koja je prepoznala niz partnerskih zemalja među kojima su Azerbajdžan, Turska, Gruzija, Turkmenistan, Kazahstan, Irak, Egipat i druge zemlje Bliskog istoka, a odnedavno se tu gleda i na Uzbekistan i Iran koji mogu biti značajni dobavljači plina gladnog europskog tržišta.
Između 2010. i 2015. potražnja za plinom u EU se povećala za više od 20 posto. Istovremeno do 2030. se očekuje povećanje potražnje za više od 70 posto. Istovremeno EU želi do 2030. smanjiti emisije stakleničkih plinova za 40 posto u odnosu na 1990. godinu; 27 posto sveukupne konzumacije energije trebalo bi dolaziti od obnovljivih izvora energije, te ostvariti 27 posto bolju energetsku učinkovitost. Sa SGC-om je namjera Bruxellesa da diverzificira dobavu plina i da se razriješi uobičajene ovisnosti o plinu iz Rusije. Ponajviše kroz Gazprom, Rusija opskrbljuje barem jednu trećinu potreba za plinom u EU; zanimljivo je da Europska banka za obnovu i razvoj teži posuditi 200 milijuna američkih dolara ruskoj kompaniji Lukoil kako bi se razvilo plinsko polje Šah Deniz. Lukoil, na čijem je čelu azerbajdžanski poduzetnik Vagit Alekperov, vlasnik je deset posto ovog polja. Šah Deniz se smatra glavnim izvorom plina za cjelokupan projekt, iako su i ostala polja u regiji zanimljiva ulagačima.
Energija je jedan od ključnih dijelova tradicionalne ruske vanjske politike, iznimno važan izvor prihoda i oblik utjecaja, te Moskva ne gleda povoljno na pokušaje diverzifikacije energetskih izvora u Europi. Uloga Azerbajdžana u tome je od osobite važnosti za Rusiju, jer se radi o bivšoj sovjetskoj republici u kojoj Kremlj ima i dalje određen utjecaj. Tijekom vremena je Rusija predlagala Bakuu da se Azerbajdžan okrene učinkovitijim alternativnim projektima kao što je Južni tok, a istovremeno Rusi nastoje zaustaviti ili barem usporiti projekte koje Moskva vidi kao neprijateljske prema energetskoj strategiji. Zbog toga se iz Rusije šalju i financijska sredstva nevladinim udrugama u Europi za propitivanje ekološke održivosti TAP-a. Već sada je projekt pod teškim optužbama skupina za zaštitu okoliša u Italiji.
S druge strane, europske zemlje i tvrtke podupiru izvoz plina iz Azerbajdžana i pridonose financiranju azerbajdžanske vlade, iako je režim Ilhama Alijeva pod optužbom nevladinih i međunarodnih organizacija kao represivan i u kojemu se novinari redovito zatvaraju na temelju lažnih optužbi. Međunarodna federacija za ljudska prava je 2015. optužila europske vlade za više od jednog desetljeća podupiranja Azerbajdžana koji besramno koristi kavijar-diplomaciju kako bi šarmirala Europljane, svoje najveće i najvažnije naftne i plinske klijente. Zapravo, razvoj Šah Deniza i SGC-a će dodatno ojačati režim i maknuti oporbene strukture Alijevu.
U svom nastojanju postavljanja kavijar-diplomacije na prvo mjesto, Alijevu strahovito smeta Gorski Karabah. Stanje ni rata ni mira, te vojna prisutnost u toj regiji, kao i nekoliko pokušaja državnih i vojnih udara, terorističkih napada i posljednica sukoba u devedesetima sprječavaju Baku da mirno i bez stalnog promišljanja što bi mogla učiniti Armenija potpisuju dogovore o nafti i plinu. Od devedesetih Rusija smatra da je Azerbajdžan dio 'bliskog susjedstva' odnosno kao članica Zajednice nezavisnih država Baku bi morao shvatiti realnost ruske moći.
Iz Moskve dolazi jasna poruka Azerima: Rusija je zainteresirana za suradnju sa Zapadom i preko Azerbajdžana, ali ako Baku ulazi u te suradnje kako bi namjestio Rusiji, onda će Azerbajdžan osjetiti neugodne posljedice. Na kraju, Rusija je osigurala da se značajan dio SGC-a obavlja preko Lukoila, ruske kompanije, a Azerbajdžan se obvezao nastaviti prodavati naftu kroz dugačak naftovod Baku-Novorosijsk, kojemu je potreban snažan remont. Time se Moskva osigurala da ne postoji niti jedan nezavisan regionalni energetski ili infrastrukturni projekt koji bi zaobišao Rusiju ili djelovao protiv ruskih interesa. A s trenutačnim raskorakom u odnosima Europe i Rusije, azerbajdžanski je plin vrlo važan Bruxellesu, koji nastoji ostvariti strategiju 'podijeli i vladaj' na području Kavkaza i istočne Europe.
Kao određen odgovor na to, Armenija je odlučila pokrenuti političko rješenje Gorskog Karabaha kao nezavisne države i pokrenula je diplomatsku ofenzivu, na temelju referenduma o budućnosti regije. Prema Središnjoj izbornoj komisiji 87,55 posto ljudi glasovalo je za ustavne reforme regije i promjenu imena. Gorski Karabah bi u budućnosti imao izabranog predsjednika koji bi potom imenovao ministre. Nije predviđeno mjesto premijera. Ime Karabah, koje dolazi iz turskog jezika i znači 'crni vrt' se briše i koristi se armenski naziv za područje Artsah. Alijev i međunarodni promatrači sukoba odbacili su referendum kao nelegalan, smatrajući da armenska strana nije zainteresirana za konačni mir u regiji.
Sama Armenija također nije sigurna da li bi priznala neovisnu novu državu na Južnom Kavkazu. Ako to učini onda bi se dvije armenske države u bliskoj budućnosti mogle ujediniti. Ipak, u Erevanu su oprezni. Predsjednik Armenije Serž Sarkasijan nedavno se susreo s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom te Donaldom Tuskom, predsjednikom Europskog vijeća, i u oba se slučaja spomenula opasnost izbijanja dodatnih sukoba ako dođe do naglih odluka. Ipak, Grupa iz Minska unutar OESS-a je jasno pokazala nekoliko puta da postoji pravo naroda Gorskog Karabaha na samoopredjeljenje. U široj energetskoj slici izbijanje snažnijeg rata između Armenije i Azerbajdžana svakako bi spriječilo provođenje plana i programa SGC-a ili bilo kojeg drugog energetskog koridora.
U Armeniji rasprava o Gorskom Karabahu utječe i na samu unutarnju politiku. Nelegalne aktivnosti armenske oligarhije i korupcija pokušavaju se prikriti pitanjima nacionalne solidarnosti, barem do kraja 2018. kada istječe drugi predsjednički mandat Sarkasijanu. Neki armenski analitičari krive Ankaru za pokušaj jačanja turske uloge u ovim napetostima. Turci podupiru Azerbajdžan i pokušavaju stvarati vlastite planove u regiji, koji također uključuju plinovodne koridore. Najzad, tu je i Iran koji uz Rusiju jedini ima odlične odnose s Armenijom od zemalja regije, ali koji je vrlo zainteresiran za priključenje SGC-u kako bi svoje golemo plinsko bogatstvo ponudio zanimljivom europskom tržištu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
