Otkako je započela katarska kriza odnosno saudijska i emiratska politika blokade prema svojem susjedu, trese se tržište ukapljenog prirodnog plina. Iako je Katar zemlja relativno siromašna naftnim nalazištima, barem u odnosu prema svojim susjedima, na sjeveroistočnoj obali nalaze se goleme rezerve prirodnog plina. Potvrđena katarska nalazišta plina čine ovu zemlju trećom najvećom plinskom silom na svijetu, a nalazišta sveukupno čine 250 trilijuna kubičnih stopa odnosno preko sedam tisuća kubičnih kilometara. Nakon što je završena prva faza Sjevernog plinskog polja 1991. Katar je postao iznimno bogatom zemljom, a od sredine devedesetih Katar počinje ulagati u istraživanje i razvoj plinskih polja u drugim zemljama, stvarajući time imidž iskusne zemlje u plinskim pitanjima. Danas je Katar vodeća zemlja na svijetu u prodaji LNG-a, pa trenutačna kriza prijeti prelijevanju na svjetska plinska tržišta.
Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i Bahrein svojim potezima grizu ruku koja im pomaže, jer su sve te zemlje teško ovisne o katarskom plinu putem plinovoda i LNG terminala, a s obzirom da su prvo blokirane transportne veze teško će dobiti katarski plin u svoja domaćinstva. Sve te zemlje optužuju Katar da koristi prirodni plin i zaradu od njega za potporu terorizmu. Amerikanci, koji su upozorili svoje prijatelje i prave sponzore terorizma u Rijadu da su zahtjevi položeni pred Katar suludi i neostvarivi, pokušavaju primiriti situaciju jer bi plinska kriza mogla naštetiti glavnom katarskom partneru na Zapadu Exxon Mobilu, čiji je predsjednik uprave sada državni tajnik Rex Tillerson.
Nakon početka krize, vlade Indije i Japana dobili su jamstva da će se isporuke nastaviti, iako su Emirati blokirali sva plovila iz i u Katar samo nekoliko sati nakon prekida diplomatskih odnosa. Jedna od najvećih prijetnji ove blokade usmjerena je prema Rusiji kao i Iranu. Bliski istok i njegove energetske zalihe ključni su dio ruske Energetske strategije do 2030. koju je Moskva usvojila 2009. Taj dokument traži diverzifikaciju plinskog izvoza kako bi se smanjila ovisnost o Europi i stvorila euroazijska plinska mreža pod ruskim nadzorom. Po pitanju katarske krize, Moskva se pokušava distancirati i ostati neutralnom, ali pogledava na svoje mogućnosti u pozicioniranju na bliskoistočnom energetskom tržištu.
Energetska diplomacija je započela već krajem svibnja i početkom lipnja, kada je prvo u Moskvu stigao danas prijestolonasljednik Saudijske Arabije princ Mohamed bin Salman i ministar nafte Halid al-Falih, a potom je stigao katarski ministar vanjskih poslova Mohamed bin Abdulrahman al Tani. Falih se susreo s ruskim ministrom energije Aleksandrom Novakom, ali i s vrhom ruskih državnih giganata Rosnjefta i Novateka koji je najveći ruski proizvođač prirodnog plina. Saudijci su tom prilikom iskazali interes ulaganja u razvoj ruskog arktičkog LNG projekta.
I Gazprom je ušao u te priče. U svibnju je ruski div potvrdio svoje zanimanje učešća u izgradnji prvog iranskog LNG terminala, projektu koji bi uključivao prodaju i izvoz iranskog plina Indiji, Laosu i Kambodži. Gazprom je također iskazao interes u izgradnji velikog plinovoda iz Irana preko Pakistana do Indije, što je već odavno iranska težnja, ali je taj projekt zastao zbog nesigurnosti područja Balučistana i teških političkih odnosa Islamabada i s Teheranom i s New Delhijem. Teško će Gazprom moći pridonijeti ovim projektima izvan same tehničke pomoći Iranu, barem u kratkoročnom razdoblju. Međutim, Gazprom i Rusija ne gledaju na svoje odnose prema Iranu iz kratkoročne perspektive, već u dugoročnom razdoblju do 2030. Glavni cilj ruske strategije je očuvanje prisutnosti na europskom tržištu (što je sada zajamčeno dogovorom s Njemačkom i izgradnjom Sjevernog toka II.) te povećanje izvoza ruskog plina u Aziju i na Bliski istok.
Energetski gledano, Rusima godi katarska kriza jer vide prostora na cjelokupnom Arabijskom poluotoku, a potom dalje prema Perzijskom zaljevu i Indijskom oceanu. Prošle godine započeli su pregovori s Bahreinom, a u travnju je delegacija Rosnjefta posjetila Manamu i počela dogovarati rusko prisustvo u izgradnji bahreinskog LNG terminala za prihvat plina. Kako smo već vidjeli, Rusija ima interes ulagati u infrastrukturu u Iranu, ali i u Bahreinu i Omanu za izvoz njihovog plina i nafte jer time Rusija ulazi putem infrastrukturalnih projekata u Indiju, Pakistan i Jugoistočnu Aziju. Ruski konglomerat Rostec trenutačno pregovara o sudjelovanju u izgradnji i upravljanju plinovoda Sjever-Jug u Pakistanu kojim bi se LNG terminali u pakistanskim lukama Karachi i Gwadar povezali s tvornicama i rafinerijama u Lahoreu.
Katarska kriza može prouzročiti fluktuacije cijene plina na svjetskom tržištu, što potom može pomoći ili odmoći također velikoj plinskoj sili Iranu. Na području plinske suradnje, Teheran je sklopio golem dogovor s francuskom grupom Total koja je uložila početnih milijardu dolara u razvoj velikih iranskih plinskih polja. Total je do 2006. bio jedan od najvećih ulagača u Iran, a prva je velika korporacija koja se vratila Iranu nakon ukidanja međunarodnih sankcija. Sada Total drži 50,1 posto dionica u projektu Južni Pars, dok 30 posto ima Kineska nacionalna naftna korporacija i iranski Petropars s 19,9 posto dionica. Total je također uložio posljednjih godina u Abu Dabi, Katar i Brazil, nastojeći postati vodećom plinskom korporacijom na svijetu.
Zbog političkih ali i ovih energetskih razloga, Iranci ne žele da se događaju promjene na plinskom tržištu i Teheran je već u nekoliko navrata naglasio potporu katarskom emiru Šejhu Tamim bin Hamad al-Taniju. Iran sada može postati jednim od rijetkih izlaznih točaka Katara prema svijetu, ako se izuzme zrakoplovna veza. Iranski predsjednik Hasan Rohani izjavio je kako vjeruje da će se regionalne zemlje pomiriti i smanjiti napetosti, ali jedna od 13 točaka koje zahtijevaju Saudijska Arabija, UAE i Bahrein od Dohe jest i da se prekinu sve veze s Iranom. Zajedno s Turskom, Iran se sada pokušava iskazati kao najbolji katarski prijatelj u islamskom svijetu.
Još jedna zemlja koja koristi katarske energetske blagodati jest Kuvajt. Emir Sabah al-Ahmad al-Džaber al Sabah je podjednako neutralan u pitanju blokade kao i omanski sultan Kabus. Obje zemlje nastoje spriječiti propasti Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) ali su uključene u razvoj nekoliko UN-ovih susreta za prestanak rata u Jemenu. U regiji se emir Sabah doživljava podjednako diplomatskim vođom kao i sultana Kabusa pa se prihvatila i njegova medijatorska uloga u smanjivanju krize i napetosti. Kuvajt je početkom devedesetih bio osobito zahvalan Iranu za ulogu destabilizacije vlasti Sadama Huseina koji je napao i okupirao Kuvajt. Zbog toga Kuvajt i danas ima relativno normalne odnose s Teheranom, što mu omogućuje izgradnju diplomatskog mosta između Saudijske Arabije i ostalih sunitskih arapskih zemalja s jedne strane i Irana s druge strane. I dalje Kuvajt pronalazi delikatnu ravnotežu, unatoč pritiscima iz Rijada, Maname i Abu Dabija za ograničavanje poveznica s Iranom nakon 2016.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
