"Bez daha smo osluškivali što se događa i ubrzo smo shvatili da policajaca ima puno. Dok smo čučali pribijeni jedan uz drugoga vidjeli smo sjene nekoliko grupa ljudi koji su bježali u šumu. Uskoro smo začuli lavež policijskih pasa i uvukli smo se još dublje među drveće. Tu smo proveli noć, ali nismo zaspali dok zvukovi nisu potpuno utihnuli. Ujutro smo krenuli dalje s idejom da se domognemo prvog sela i nekog taksija koji će nas prevesti u Budimpeštu", svjedočio je u svojoj ispovjedi za Advance ilegalni migrant iz Sirije, apsolvent etnologije Menan Reshko (27) na odličnom engleskom jeziku, dok u Beogradu čeka novac od obitelji kako bi ostvario san i domogao se Njemačke.
Menan (prvi s lijeva) s bratom i prijateljimaAmnesty international u svojem najnovijem izvješću naveo je da 'emigranti bježe od rata i progona putujući preko Balkana u nadi da će pronaći sigurnost Europe, ali da postaju samo žrtve zlostavljanja i iskorištavanja prepušteni na milost i nemilost neučinkovitom sustavu azila', te da su 'Makedonija i Srbija sudoper za prelijevanje izbjeglica i migranata koje nitko u EU izgleda neće primiti'.
Riječ je zapravo o velikoj seobi naroda koja je nedavno započela. Stanovništvo Bliskog istoka bježeći od ratnih strahota nezadrživo hrli ka zapadu. Velika seoba naroda dovela je do pada Zapadnog Rimskog carstva u petom stoljeću. Bio je to kraj Starog vijeka.
Koliko god seoba bila masovna i nezadrživa kao pojava, u njenoj biti je čovjek pojedinac sa svojim osobnim paketom i vjerom da je tamo negdje daleko od kuće nada za koju vrijedi riskirati i vlastiti život. Na put kojim oni idu kreće se jednom u životu, pa su sve njihove misli usmjerene samo naprijed. Pred čitateljima Advancea je autentična ispovijed emigranata iz Sirije, koja je u isti mah posve tipična i osobna, uzbudljiva i strašna, ispunjena hladnim strahom i beskrajnom nadom.
Oko Beogradskog kolodvora
Okolica beogradskog željezničkog i autobusnog kolodvora i prije je bila vrlo živopisno mjesto na kojemu se fini svijet nije zadržavao dulje no što je morao.
AfganistanciIpak posljednjih mjeseci otkad je tamo svojevrsni sabirni centar za ilegalne emigrante iz Sirije, Iraka, Afganistana, Libije i drugih zemalja odakle se bježi sa naramkom stvari, Beograđani uglavnom ne žele niti proći ovuda.
Po gradu se može čuti da tamo dolje oko 'štajge' po parkovima, na pločnicima i u haustorima spavaju neki nesretni ljudi, da ih je mnogo i da izgledaju kao utvare.
Kada mediji o njima izvještavaju obično se izražavaju u brojevima, pa tako govore o stotinama, tisućama i desecima tisuća koji su ušli u Srbiju na sudbonosnom proputovanju ka zapadnoj Europi, ali rijetko se spominju imena azilanata, a još rjeđe njihove osobne sudbine. Zapravo riječ je o 70.000 ljudi koji su od početka tekuće godine ilegalno ušli u Srbiju u tranzitu ka zapadnoj Europi.
Emigranti su uglavnom nepovjerljivi, jer su na putu do Beograda iskusili puno neprijatnosti, pa zaziru od razgovora s nepoznatima koji uglavnom žele da im na prijevaru otmu nešto novca. Vrlo ih je teško pridobiti za razgovor, pa je pored novinske legitimacije potrebno ne malo upornosti i volje da bi oni ipak pristali.
Četvorica momaka iz Aleppa u Siriji ipak su pristali govoriti za Advance i potanko su opisali kroz što su sve prošli tijekom svojega putovanja koje je započelo prije dva mjeseca prelaskom granice sa Turskom.
Brodovi bez kapetana
'U Tursku smo ušli legalno sa sirijskim putovnicama uz koje se tamo može legalno boraviti tri mjeseca. Odmah smo otišli u Izmir da bismo našli čamac za prelazak u Grčku. U Izmiru smo naišli na tisuće ljudi iz Sirije, Iraka, Afganistana, Pakistana i tko zna odakle sve. Tamo su nas odmah okružili dileri koji su nam tražili po 800 eura da nas prebace do Grčke. Platili smo, jer nismo imali izbora. Iste večeri smo zaplovili. Nas 50 u malenom čamcu', pripovijeda apsolvent etnologije Menan Reshko (27) na odličnom engleskom jeziku.
On uzgred objašnjava tko su dileri – to su ljudi koji zarađuju od prebacivanja emigranata na teritorij Europe i koji uzimaju novac unaprijed, a ne daju nikakve garancije. Vjeruje da dileri imaju veze na granicama i znaju koga treba podmititi, kako bi njihova 'roba' prošla. No, ukoliko ne uspiju ne vraćaju novac.
Tek nakon što su svom dileru u Izmiru dali novac shvatili su da na čamcu neće biti kapetana, već će dobiti samo običnu mapu i kratke upute za izbjegavanje obalne straže i opasnosti na moru, te će na sudbonosni put krenuti sami.
'Dakle, tu u Izmiru na plaži ukrcali smo se u čamce. Puno čamaca je krenulo odjednom. Dogovarali smo se na brzinu tko će preuzeti kormilo i krenuli smo prema otoku Chiosu u Grčkoj. U zoru dok smo se približavali grčkoj obali bacili smo putovnice u more. Od tog trenutka učvrstili smo vjeru da nemamo kamo natrag. Čim smo se iskrcali policija nas je sprovela u kamp za azilante. Tu smo proveli dan i pol, a zatim smo dobili dokumente za slobodno kretanje kroz Grčku. Mogli smo krenuti na put za Atenu', nastavlja Menan.
Put do Atene platili su regularno i trajektom doplovili u grčku prijestolnicu. U Ateni su ostali više od dva tjedna tražeći dilera koji će ih provesti dalje, ali oni su tražili previše novca. Po 4.500 eura do Njemačke.
'Nastavili smo sami koristeći vlakove, autobuse i taksi i tako smo jednog jutra stigli do granice s Makedonijom i lako smo je prešli. Tamo je bilo mnogo ljudi koji su čekali pravo vrijeme da pređu granicu. Kada smo ušli u Makedoniju nastavili smo hodati sljedeća 24 sata, takoreći bez predaha, zaobilazeći ceste i naseljena mjesta, koristeći GPS na mobitelu. Bili smo premoreni kada smo napokon stigli u Demir Kapiju. Tu smo ostali dva dana da se oporavimo od pješačenja. Spavali smo na željezničkom kolodvoru', kaže ovaj mladi Sirijac dok sjedi s bratom i dvojicom drugova u neuglednom kafiću 'Antika' kraj beogradskog autobusnog kolodvora.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
