Kada govorimo o ulozi i odgovornosti bankarskog sustava za najdužu recesiju u modernoj svjetskoj povijesti možemo uočiti da se ona kao takva u javnom prostoru gotovo nikada ne spominje ili se izbjegava spominjati. Razlozi za to su mnogostruki, ali možda najbitniji razlog leži u nedovoljnom dubinskom razumijevanju samog bankarskog sustava od strane opće populacije, ali i od ekonomskih analitičara koji nisu navikli razmišljati van okvira neoklasične i neoliberalne ekonomske doktrine koje u javnosti redovito pokrivaju sve aspekte ekonomije osim monetarne politike. Ovaj tekst za cilj ima demistificirati i jednostavnim lako razumljivim rječnikom opisati funkcioniranje, ulogu i odgovornost bankarskog sustava u ekonomskoj krizi.
Prva pogrešna percepcija banaka proizlazi iz činjenice da ih većina ljudi doživljava kao sef ili 'kasicu prasicu' u kojoj čuvamo svoj novac koji potom možemo koristiti u svakom trenutku kada nam zatreba. Banka novac koji imamo na računima ne čuva u nekakvom 'metalnom sefu' ili 'elektroničkom ekvivalentu sefa' iz kojeg potom možemo uzeti svoj novac kada poželimo. Kada položimo novac na račun u banci on postaje vlasništvo banke. Novac koji se nalazi na računu u banci u trenutku kada primjerice dobijete plaću, u pravnom smislu je vlasništvo banke. Budući da je novac na računu u vlasništvu banke, banka s tim novcem može raspolagati kako god želi.
Logično pitanje glasi: Što onda predstavljaju ti brojevi koji se pojavljuju na našem računu u banci. Da li je to novac? U pravnom smislu nije. Brojevi na računu su ustvari zapis kojim se banka obvezuje da nam mora isplatiti određenu količinu novca u određenom trenutku u budućnosti. U računovodstvu banke taj zapis definira se kao obveza banke prema klijentu. Obveza podrazumijeva da novac klijentu mora biti isplaćen u određenom trenutku u budućnosti. Stoga stanje na računu u banci ne predstavlja novac koji banka čuva u naše ime, nego nam samo govori da banka ima zakonsku obvezu da nam vrati novac u nekom trenutku u budućnosti.
Druga pogrešna percepcija banaka proizlazi iz činjenice da ih većina ljudi doživljava kao posrednika između građana koji štede (štediša) i građana koji trebaju kredit (dužnika). Vrlo učestalo razmišljanje je da banke posuđuju novac od ljudi koji ga drže na svojim štednim računima poput umirovljenika ili bogatih pojedinaca te da taj novac u obliku kredita plasiraju ljudima kojima je potreban novac poput mladih obitelji ili poduzeća. U ovom modelu banke ostvaruju profit naplaćujući veću kamatu dužnicima nego što daju štedišama. Kamate na štednju su niže od kamata na kredit, a ta razlika između kamatnih stopa predstavlja profit banke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
