Kada govorimo o ulozi i odgovornosti bankarskog sustava za najdužu recesiju u modernoj svjetskoj povijesti možemo uočiti da se ona kao takva u javnom prostoru gotovo nikada ne spominje ili se izbjegava spominjati. Razlozi za to su mnogostruki, ali možda najbitniji razlog leži u nedovoljnom dubinskom razumijevanju samog bankarskog sustava od strane opće populacije, ali i od ekonomskih analitičara koji nisu navikli razmišljati van okvira neoklasične i neoliberalne ekonomske doktrine koje u javnosti redovito pokrivaju sve aspekte ekonomije osim monetarne politike. Ovaj tekst za cilj ima demistificirati i jednostavnim lako razumljivim rječnikom opisati funkcioniranje, ulogu i odgovornost bankarskog sustava u ekonomskoj krizi.
Prva pogrešna percepcija banaka proizlazi iz činjenice da ih većina ljudi doživljava kao sef ili 'kasicu prasicu' u kojoj čuvamo svoj novac koji potom možemo koristiti u svakom trenutku kada nam zatreba. Banka novac koji imamo na računima ne čuva u nekakvom 'metalnom sefu' ili 'elektroničkom ekvivalentu sefa' iz kojeg potom možemo uzeti svoj novac kada poželimo. Kada položimo novac na račun u banci on postaje vlasništvo banke. Novac koji se nalazi na računu u banci u trenutku kada primjerice dobijete plaću, u pravnom smislu je vlasništvo banke. Budući da je novac na računu u vlasništvu banke, banka s tim novcem može raspolagati kako god želi.
Logično pitanje glasi: Što onda predstavljaju ti brojevi koji se pojavljuju na našem računu u banci. Da li je to novac? U pravnom smislu nije. Brojevi na računu su ustvari zapis kojim se banka obvezuje da nam mora isplatiti određenu količinu novca u određenom trenutku u budućnosti. U računovodstvu banke taj zapis definira se kao obveza banke prema klijentu. Obveza podrazumijeva da novac klijentu mora biti isplaćen u određenom trenutku u budućnosti. Stoga stanje na računu u banci ne predstavlja novac koji banka čuva u naše ime, nego nam samo govori da banka ima zakonsku obvezu da nam vrati novac u nekom trenutku u budućnosti.
Druga pogrešna percepcija banaka proizlazi iz činjenice da ih većina ljudi doživljava kao posrednika između građana koji štede (štediša) i građana koji trebaju kredit (dužnika). Vrlo učestalo razmišljanje je da banke posuđuju novac od ljudi koji ga drže na svojim štednim računima poput umirovljenika ili bogatih pojedinaca te da taj novac u obliku kredita plasiraju ljudima kojima je potreban novac poput mladih obitelji ili poduzeća. U ovom modelu banke ostvaruju profit naplaćujući veću kamatu dužnicima nego što daju štedišama. Kamate na štednju su niže od kamata na kredit, a ta razlika između kamatnih stopa predstavlja profit banke.
Iz ovog modela proizlazi da ukoliko ne postoji štednja, ne postoji mogućnost da netko posudi novac od banke tj. uzme kredit. Ako nitko ne dođe u banku sa svojom štednjom, banka nema mogućnost da posudi novac (izda kredit). To implicira da ukoliko banke posuđuju prevelike količine novca prebrzo, u određenom trenutku će im nestati novca za posuđivanje. Kada bi to uistinu bilo tako, nesmotreno posuđivanje banaka bi trajalo vrlo kratko vrijeme budući da bi banke u jednom trenutku morale stati s posuđivanjem jer bi im ponestalo novca iz štednje koju su ljudi stavili u banku. To bi također značilo da je za ekonomiju države dobro da što veći broj ljudi štedi zato što se podrazumijeva da banke onda imaju više novca na raspolaganju kojeg mogu plasirati poduzetnicima i privatnim biznisima, što za posljedicu ima smanjenje nezaposlenosti i zdraviju ekonomiju.
Postoje tri vrste novca koje koristimo unutar ekonomije. Pripadnici opće populacije tj. građani mogu koristiti samo dvije vrste novca. Najjednostavnija vrsta novca je gotovina – to su novčanice od 10, 20, 50, 100 i više kuna, dolara, eura i kovanice koje svakodnevno koristimo. Kao što svi znamo jedino je vladi suverene države preko centralne banke dozvoljeno tiskanje papirnatog novca i kovanica.
Centralne banke ne tiskaju novčanice same nego za to angažiraju specijalizirane tiskare. Primjerice u Hrvatskoj taj posao za Hrvatsku narodnu banku obavljaju tiskare Giesecke & Devrient iz Njemačke ili Oebs Austria. Ukoliko pažljivije pogledate, u lijevom gornjem kutu na poleđini bilo koje novčanice uočit ćete ime tiskare.
Zamislimo sada situaciju da morate platiti stanarinu, a vaš stanodavac ima račun u različitoj banci od vas. Kada se logirate putem internet bankarstva na svoj račun kako bi izvršili uplatu stanodavcu, vaša banka mora poslati novac banci vašeg stanodavca da bi se transakcija završila. Naravno, banke ne vrše uplate i isplate između sebe u gotovini zato što je to potencijalno opasno i nepraktično.
Stoga, umjesto gotovine koriste drugu vrstu elektroničkog novca koji ćemo u nedostatku boljeg termina nazvati rezervama centralne banke [1]. Rezerve centralne banke su elektronički novac koji privatne poslovne banke koriste kako bi vršile uplate i isplate između sebe. Rezerve u centralnoj banci stvara sama centralna banka i one su ništa drugo nego računi privatnih poslovnih banaka u centralnoj banci. Račun u centralnoj banci može otvoriti samo poslovna banka ili neka druga kreditna institucija koja posluje u određenoj državi. Opća populacija nema pristup rezervama centralne banke.
Prve dvije vrste novca su gotovina i rezerve centralne banke. Prisjetimo se još jednom da su rezerve centralne banke ustvari elektronička verzija gotovine koju poslovne banke koriste za izvršavanje plaćanja među sobom. Treća vrsta novca je novac koji nije kreiran od strane centralne banke ili ovlaštenih tiskara novca kojima centralna banka plaća usluge tiskanja nacionalne valute. Treća vrsta novca je novac koji se upravo u ovom trenutku nalazi na našim računima u bankama (brojevi u računalnom sustavu banke). Bankari i ekonomisti kada govore o ovom novcu u ekonomskom žargonu koriste izraze poput 'bankovnog depozita' ili 'bankovnog kredita'. Isto tako taj novac možemo definirati i računovodstvenim žargonom kao obvezu banke prema nama.
To znači da novac koji se trenutno nalazi na našim računima u banci predstavlja obvezu banke da nam vrati novac u određenom trenutku u budućnosti. U pravnom smislu, brojevi na našim računima nisu novac, ali imaju istu svrhu kao i novčanice koje se nalaze u našim novčanicima. Trenutno u Hrvatskoj kao i u velikoj većini modernih ekonomija elektronički novac čini više od 97 posto svog novca koji se koristi u ekonomiji.
Vratimo se na brojeve na bankovnim računima koji su kreirani od strane banke. Velika većina brojeva na računima kreira se kada netko uzme kredit od banke. Klijent kojeg ćemo nazvati Robert dolazi u banku i želi uzeti kredit od 10 000 kuna za popravak automobila. Banka zatim provjerava Robertovu kreditnu sposobnost i u ovom slučaju odlučuje da mu se može vjerovati da će kreditne obveze izvršavati uredno i na vrijeme budući da ima stalna mjesečna primanja. Klijent zatim potpisuje ugovor o kreditu kojim se obvezuje da će vratiti posuđenih 10 000 kuna plus kamatu u iduće 4 godine prema dogovorenoj obročnoj mjesečnoj otplati. Ugovor o kreditu je legalni ugovor koji zakonski obvezuje klijenta da banki vraća posuđeni novac. To znači da u ovom slučaju vrijednost Robertovog ugovora o kreditu iznosi 10 000 kuna plus kamata i ta vrijednost ugovora ustvari je dio imovine banke. Budući da je ugovor o kreditu imovina banke on kao takav mora biti evidentiran u bilanci plaćanja banke.
Bilanca plaćanja sastoji se od dva dijela. Prvi dio se odnosi na sve što banka posjeduje tj. imovinu banke – tu spadaju novac, vrijednosni papiri poput obveznica i drugih finacijskih derivativa, stambeni i poslovni objekti koji su u posjedu banke, sredstva rada i najvažnije od svega krediti izdani pravnim i fizičkim osobama. Kada klijent potpiše ugovor kojim se obvezuje da će nekome uplaćivati novac (u ovom slučaju banci) tada taj ugovor ima određenu vrijednost. U Robertovom slučaju ugovor koji je potpisao i koji ga obvezuje da banci plati 10 000 kuna plus kamatu u iduće četiri godine, banci vrijedi najmanje 10 000 kuna stoga je ugovor o kreditu imovina banke.
Drugi dio bilance plaćanja odnosi se na sve što banka duguje pravnim i fizičkim osobama tj. obveze banke – tu spada novac posuđen od drugih banaka ili mirovinskih fondova, štedni depoziti te novac na svim tekućim i žiro računima građana i tvrtki. Prisjetimo se još jednom da broj koji označava stanje na računu predstavlja količinu novca koji nam je banka dužna isplatiti u trenutku kada taj novac zatražimo. Kada je Robert potpisao ugovor kojim se obvezao da će banki platiti 10 000 kuna plus kamatu u iduće 4 godine to je učinio zato što mu treba novac od banke. Banka potom za Roberta kreira novi račun koji je povezan sa njegovom kreditnom karticom ili karticom tekućeg računa i samo upiše 10 000 kuna u računalni sustav. Tih 10 000 kuna u tom trenutku postaje obveza banke prema Robertu.
Kada Robert nakon svega ode do bankomata da provjeri stanje na svom računu, vidjet će da na njemu ima 10 000 kuna koje prije nije imao. Sve što je banka trebala napraviti da bi taj novac nastao je utipkati brojeve na račun. Banka nije smanjila stanje na računu nijednom drugom klijentu niti je uzela novac od nekog umirovljenika ili štediše kako bi ga prebacila na Robertov račun.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
