U posljednjih nekoliko mjeseci ruska pozornost prema Bliskom istoku značajno se povećala, te Moskva sada sudjeluje u gotovo svakoj značajnijoj regionalnoj inicijativi. To se događa djelomično i zbog toga što su ograničene ruske politike prema Europi, uslijed sankcija koje je Europska unija nametnula Rusiji. Stoga se Kremlj okrenuo boljim političkim i gospodarskim mogućnostima u dijelu svijeta koji je povijesno imao dobre odnose s Rusijom. Iz tih povijesnih iskustava, Rusija može izvlačiti pouke, te ne pratiti sovjetsku politiku. I dok je ruska prisutnost u iranskim pregovorima, "Big Four" pregovorima između Izraelaca i Palestinaca, te u pronalaženju rješenja u Siriji već institucionalna, iza javne scene Rusi pronalaze regionalne moćnike putem čega bi mogla uravnotežiti interese u regiji, prije svega nasuprot onih američkih.
Kako su Rusi tradicionalno bliski Iranu i Siriji, mnogi promatrači smatraju da je ruska politika na Bliskom istoku prošijitska. Takvo je razmišljanje pregrubo. Prije svega, mnogobrojni ruski muslimani su velikom većinom suniti, te svaki korak koji se radi u Kremlju mora imati na umu tu činjenicu, na što su reagirali i neki viđeniji (i Kremlju skloni) muslimanski vođe u samoj Rusiji. Iako je istina da su odnosi Moskve s Teheranom i Damaskom dobri, Rusija je krenula dalje i time obznanila da regionalne denominacijsko-političke zavrzlame ne znače ništa za pronalaženje novih političkih i ekonomskih teritorija. Među njima nalazi se i Bahrein, dugogodišnji američki saveznik i dom američke Pete flote. Rusija trenutačno vidi Manamu kao glavnog partnera u Perzijskom zaljevu. Bilateralna agenda puna je energetske suradnje, ulaganja i financijskog sektora. Krajem listopada 2014. Vladimir Putin i bahreinski kralj Hamad bin Isa al Halifa našli su se u Sočiju, te je pokrenuta po prvi puta izravna zrakoplovna veza, pri čemu se Bahrain Gulf Air nada novom dobrom "hubu" preko Moskve. U Bahreinu se vodi dugogodišnja borba šijitske podčinjene većine prema jakoj vladajućoj sunitskoj manjini, koja svoju poziciju osigurava sunitskom vojskom popunjenom vojnicima iz drugih muslimanskih država. Susret između Putina i Halife jasno pokazuje da Kremlj nije niti neće podržavati samo jednu stranu u inače umjetno izgrađenom sukobu sunita i šijita.
Na početku prosinca održan je Rusko-arapski forum o suradnji u sudanskom glavnom gradu Kartumu, pri čemu su ruski predstavnici istaknuli potrebu većeg konsenzusa arapskih delegata, unatoč razlikama po pitanju Sirije. Takva sloga, prema riječima šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova, može pokrenuti palestinsko-izraelske pregovore s mrtve točke, a palestinski narod može prepoznati svoje nacionalne težnje te živjeti u vlastitoj državi u miru i sigurnosti. Pri tome je Lavrov potvrdio kritike protiv kvarteta u sastavu EU, Rusija, UN i SAD, koji se smatra neaktivnim. Lavrov je pozvao na arabizaciju kvarteta, u kojemu bi punopravni sudionik bila Arapska liga.
Kako je bio u Sudanu, Lavrov je pokrenuo i suradnju s tom zemljom, posebice u okviru vojne suradnje koja ni na koji način ne bi mogla unijeti neravnotežu moći u regiji. U susretu Lavrova i njegovog sudanskog kolege Alija Kartija dogovorena je vojna pomoć Sudanu, što je još jedna poveznica Rusije sa svjetskim nemiljenicima. Naime, Rusija, kojoj zapadne zemlje žele nametnuti što više sankcija, povezuje se sa zemljama koje također trpe zapadne sankcije. Takav je Iran, takav je i Sudan. Ova afrička zemlja je teško pogođena američkim trgovačkim embargom još od 1997., kada je Kartum optužen za ugrožavanje ljudskih prava, a sudanski predsjednik Bašir je tražen od Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u pokrajini Darfur. Iako Lavrov nije naglasio u kojem obliku će se ostvariti ova suradnja, Karti je izjavio da su se dogovarali i poslovi vezani za naftu i plin. To je Sudanu značajan korak, jer je nakon odvajanja Južnog Sudana naftom bogata pokrajina Južni Kordofan ostao u drugoj državi.
A u toj regiji je Rusija odnedavno stvorila novo strateško partnerstvo s Egiptom. U ljeto 2014. Abdel Fatah al Sisi posjetio je Rusiju, a početkom veljače Vladimir Putin je stigao u uzvratni posjet Egiptu. Obje zemlje su istakle zajednički stav prema mnogobrojnim regionalnim pitanjima, poput borbe protiv međunarodnog terorizma, uspješne bilateralne suradnje na brojnim poljima, i čvrste osobne veze između dvojice vođe. To je dobra osnova za strateško partnerstvo, posebice kad je poznato da je Rusija čekala neko vrijeme prije nego je ponudila svoju potporu Sisiju u predizbornoj kampanji.
Simbolički gledano, Putin je primljen u Egiptu vrlo impresivno. Uz srdačnu dobrodošlicu, počasna garda salutirala je predsjedniku Ruske federacije, a sam Kairo je bio prepun ruskih zastava i Putinovih portreta. Kakvog li ogromnog kontrasta naspram dočeka Putina u zapadnim zemljama! Radi se o prvom posjetu ruskog predsjednika Egiptu u posljednjih deset godina.
Odmah nakon Sisijeve izborne pobjede započela je brza trgovačka i gospodarska razmjena. Prema podacima koje je podastrijeo egipatski veleposlanik u Rusiji Mohamed al-Badri, u 2014. Rusija i Egipat su ostvarili trgovačku razmjenu u visini od tri milijarde dolara, dok ruski podaci govore i o 4,5 milijardi dolara. Unatoč još uvijek klimavoj egipatskoj sigurnosti, prošle je godine više od tri milijuna Rusa putovalo u Egipat, čime je ta zemlja došla na drugo mjesto najčešćeg odredišta ruskih turista (iza turske Antalyje). Taj porast je bio toliko velik da je egipatski ministar turizma Hešam Zazua predložio da se financijski odnos u turističkom poslovanju svede na ruske rublje i egipatske funte, čime je u potpunosti zamijenjen dolar u poslovanju.
Egipat je iznimno zainteresiran za rusko tržište, ali i šire, jer su Rusi predstavili i mogućnost stvaranja zone slobodne trgovine između Egipta i zemalja Euroazijske ekonomske zajednice. Prvi će sastanak na tu temu biti održan u travnju. Egipat već sada 40 posto potreba za žitom podmiruje iz Rusije, te u Rusiju izvozi voće i povrće. Putin je prilikom posjeta Egiptu izjavio da se pronalaze zajednički interesi na polju visoke tehnologije, nuklearne energije, satelitske navigacije i svemirskog istraživanja.
Vojna suradnja ne dolazi bez osnove. Povijesno gledajući, Egipat je prva arapska nacija koja je kupovala sovjetsko oružje. Ta je suradnja trajala od 1956. do 1973., uz veliku podršku ikone egipatske državnosti Gamala Abdela Nassera. U to vrijeme Egipat se značajno približio Sovjetskom savezu i zemljama nesvrstanih poput Jugoslavije. Nakon izgradnje Asuanske brane na Nilu, Nasser je ostvario svoje naume da iza sebe ostavi ogromno infrastrukturno naslijeđe, djelomično i kao spomenik svojoj autokratskoj megalomaniji. No, taj potez koštao je Egipat ekonomskog razvoja i Egipat je postao resursni i ekonomski ovisan o sovjetskoj pomoći. Nasser je uspješno pronio simbol svoje vladavine kao izazivača imperijalizma na Bliskom istoku, a nacionalno samopoštovanje i ponos dodatno je učvrstio ugovorom o kupovini sovjetskog oružja 1955. Te godine u Moskvu je tajno putovao komunistički odvjetnik Ahmad Fuad, koji će kasnije stvoriti tzv. Socijalističke zakone iz 1961. Obznana kupovine oružja snažno je odjeknula diljem arapskog svijeta, a Nassera je podigla na razinu idola Arapa u raznim zemljama. Tom kupovinom Nasser je doista postigao da Egipat postane vodećom arapskom zemljom. Ipak, Nasser je bio opsjednut pozitivnim neutralizmom u Hladnom ratu, te je prirodno prihvatio s oduševljenjem inicijativu stvaranja nesvrstanih. Zajedno s Titom, Nehruom, Sukarnom i Nkrumahom, bio je jedan od predvodnika tog pokreta.
Nakon prestana odnosa sredinom 1970.-ih, uslijed odvajanja Anvara Sadata od sovjetske potpore, dvije države se ponovno približavaju kasnih 1990-ih i ranih 2000.-ih. Zanimljivo je što je Hosni Mubarak, dugogodišnji egipatski predsjednik, dio svog obučavanja u ratnom zrakoplovstvu obavio u tada sovjetskom Kirgistanu.
Od studenog 2013. Moskva i Kairo nastoje proširiti vojne veze, te tada potpisuju kupoprodajni ugovor za 24 MiG-29 vojnih zrakoplova, 12 Mi-35M helikoptera, K-300P Bastion-P mobilnog obalnog balističkog sustava, te oružje i municiju, u cjelokupnoj vrijedosti od 3,5 milijardi dolara. Iako su neki komentatori u Rusiji ustvrdili da se ovdje radi o ruskoj potpori Egiptu kao novom savezniku u borbi protiv zapada, čini se vjerojatnijim da je egipatsko vodstvo u Rusiji pronašlo bolju zamjenu za američko naoružanje i jamstvo stabilnosti vlasti uslijed potencijalnih islamističkih napada.
Egipatsko-rusko približavanje na mala vrata odbacuje američki utjecaj u Egiptu, kad je Barack Obama pozvao Sisija u Washington u ljeto 2014., Sisi se ispričao i poslao svog premijera, te istovremeno izjavio u egipatskoj javnosti da je narod Egipta svjestan da su SAD zabile nož u leđa Egiptu s Muslimanskim bratstvom i Morsijem, a to nije nešto što će Egipat lako zaboraviti ili oprostiti. Egipatsko vodstvo je potvrdilo takvo uvjerenje kada je u siječnju 2015. Washington posjetila oporbena delegacija, među kojima su bili i članovi Stranke slobode i pravde, političke stranke Muslimanskog bratstva. Dočekani su u Ministarstvu vanjskih poslova.
Ipak, retorika je jedna stvar, a stvarni odnosi na terenu druga. Egipatska će suradnja s Rusijom do određene mjere ovisiti o tome da li će zapadne države nastaviti podupirati Sisija financijski. Bez snažne financijske pomoći zemalja poput Saudijske Arabije, UAE ili Kuvajta, Egipat ne bi mogao plaćati rusko naoružanje i uvoz vojne tehnologije. Samo prošle godine je Kairo kupio 3,5 milijardi dolara vrijednu opremu, u koju ulaze i zrakoplovi i protuzračna obrana. A sve kraljevske monarhije u Arabiji na ovaj su ili onaj način vezane za američku administraciju.
Za sada Egipat može podnijeti takav odnos snaga, što potvrđuje i vojna suradnja koju su početkom ožujka u Moskvi sklopili egipatski ministar obrane Sidki Sobki i ruski ministar obrane Sergej Šojgu. Dvije će zemlje održati i zajedničku pomorsku vježbu u Sredozemlju, a birani egipatski časnici i vojnici biti će školovani na ruskim vojnim akademijama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
