Od vremena velikog zaokreta egipatske politike za vrijeme predsjednika Anvara al Sadata, a posebice tijekom predsjedničkih mandata Hosnija Mubaraka, Egipat je postao glavnim medijatorom u političkim procesima na Bliskom istoku. Godine vježbanja protekle su u posredničkoj ulozi Kaira u izraelsko-palestinskom sukobu, a često je republika na Nilu bila ključna u izbjegavanju sukoba među arapskim državama. Sada bi Egipat mogao ponovno zasjesti na svoje poznato mjesto i to u Siriji.
Usredotočenost na borbu protiv terorizma u drugi plan stavlja rješavanje političkog sukoba između sirijskog predsjednika Bašara al-Asada i oporbenih snaga u Siriji. Nastojanje je mnogih svjetskih sila da središnji fokus stave na borbu između Sirije i Daeša, čiji simulirani utjecaj prijeti arapskom svijetu i cjelokupnom Bliskom istoku. Ta simulacija prijetnje miče iz vidokruga prioritet, a to je rat između revolucionarnih i islamističkih pokreta protiv sekularne ali alevitske vlasti al-Asada.
Egipat ima svoju povijesnu bliskost sa Sirijom. U vrijeme najveće političke ostvarivosti panarapske ideje, Egipat i Sirija tvorili su Ujedinjenu arapsku republiku (UAR). Ova je unija postojala između 1958. i 1961., kada se Sirija povukla nakon državnog udara u Damasku. Egipat je nastavio postojati pod istim imenom čitavo desetljeće nakon toga. Ova kratkotrajna država bila je članica Ujedinjenih arapskih zemalja, kasnije Arapske lige, a također je bila u labavoj konfederaciji sa Sjevernim Jemenom, koja je prestala postojati zajedno s unijom. Predsjednik i idejni začetnik UAR-a bio je Gamal Abdel Naser, posebno stoga što je panarapski osjećaj tradicionalno jak u Siriji (upravo zbog denominacijske i etničke heterogenosti zemlje), a Naser je bio popularni vođa u cijelom arapskom svijetu nakon nacionalizacije Sueskog kanala i pobjede u Sueskom ratu 1956., koji je označio kraj kolonijalnog doba. Već je tada Naser nazirao glavne prijetnje panarapskom ujedinjenju. On je tražio da se svako takvo ujedinjenje provodi plebiscitom, da se ukinu političke stranke kao frakcije i da se vojska povuče iz politike. Ni u jednome nije uspio, čak ni u vlastitoj državi.
Današnji egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi, čija je zemlja dio međunarodne koalicije protiv Daeša u Siriji i Iraku, ponovio je krajem rujna u razgovoru za CNN da je potrebno doći do političkog rješenja u Siriji. Sisi je glasan oko zabrinutosti proširenja terorističkih djelovanja, jer se Egipat bori protiv terorista na svojem teritoriju, napose na Sinajskom poluotoku. Terorizam prijeti glavnim granama gospodarstva poput turizma, a otmice i pogubljenja su postali česti, uključujući strance poput hrvatskog državljanina koji je ovog ljeta ubijen u Egiptu. U istom tom razgovoru Sisi je naglasio da se boji situacije u kojoj bi se sirijska arapska vojska raspala, jer bi oružje i oprema tada pali u ruke ekstremista i dalo im više mogućnosti za terorističke aktivnosti. Egipatski je predsjednik napomenuo da se može popraviti odnos između Asada i sirijske oporbe.
Sve veća kriza zahtjeva da se zaraćene strane okrenu traženju kompromisa ili političkom rješenju kao dio Ženevskog komunikea iz 2012., koji pruža perspektivu za budućnost Sirije unutar čvrstog vremenskog razdoblja i bez dodatnog nasilja. Komunike jasno nalaže oslobađanje političkih zatvorenika, tranzicijsko razdoblje za provođenje slobodnog i višestranačkog zakonodavnog tijela i za stvaranje novog ustava nakon narodnog referenduma. Niti jedna od točaka ovog komunikea ne naglašava da Asad mora otići s vlasti, te time ne ugrožavaju ruske i iranske težnje. Uz to, ni sam Egipat nikad nije otvoreno pozvao na rušenje Asada, barem ne dok se ne stabilizira sigurnosna situacija u Siriji i dok se ne steknu uvjeti za demokratski odlazak predsjednika.
Kompromis je dalek cilj jer on mora biti proizvod dogovora između vlasti i oporbe koliko i između zemalja koje podupiru suprotstavljene strane sukoba, odnosno između Asadovih saveznika Rusije i Irana s jedne strane te Saudijske Arabije, SAD-a, Turske i ostatka podupiratelja oporbenih snaga s druge strane. Ovakav dogovor je sasvim moguć ako su sve strane otvorene za kompromis, što je najveća nužnost za borbu protiv tekfirističkog terorizma. U suprotnom svaki nastavak odbijanja dogovora nosi sa sobom cijenu daljnjeg pogoršanja političke situacije u Siriji na štetu cijele nacije, a posebno u korist terorističkih skupina.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
