Mongolsko Carstvo koje je postojalo tijekom 13. i 14. stoljeća najveća je kopnena država u povijesti čovječanstva. Začeta u azijskim stepama, mongolska država se s vremenom proširila na zapadu do istočne Europe, na istoku do Japanskog mora, na sjeveru u Sibir, na jugu prema Indijskom potkontinentu, Indokini i Perziji do Levanta. Na vrhuncu carstvo je zauzimalo 33 milijuna kilometara kvadratnih i naseljavalo 100 milijuna stanovnika.
Mongolsko Carstvo nastalo je ujedinjenjem nomadskih plemena u Mongoliji pod vodstvom Džingis-kana koji je proglašen vladarem svih Mongola 1206.Veliki Kan, imenom Temudžin, još je u ranoj mladosti pokazivao osobine karizmatskog i hrabrog ratnika. Kad je objavio ideju o ujedinjenju svih Mongola, brojna su plemena dobrovoljno prešla na njegovu stranu, a ona koja nisu, imala su samo dva izbora: prikloniti se ili umrijeti. Godine 1206. Temudžin je postao vođa velike konfederacije Mongola, dobivši naziv Džingis-kan, što znači "Univerzalni vođa".
Džingis-kan je zapamćen po svom sustavu zakona koji su nazvani Velika jasa. U tom su aktu propisana prava i obveze svakog podanika. Naravno, pobrojane su i kazne kako bi svatko znao što ga očekuje ukoliko se ne pokori Džingis kanovoj volji. Između ostalog tim se zakonikom ukidalo dobivanje dužnosti sukladno podrijetlu. Umjesto toga uvedeno je ono što se danas naziva meritokracija: svatko je mogao obnašati i najviše državničke dužnosti ukoliko bi se pokazao sposobnim za to. Pri tome nije bila važna vjerska, nacionalna ili rasna pripadnost. Jasa je omogućavala oporezivanje i obvezu sudjelovanja odraslih Mongola u lovu tijekom zimskih mjeseci. Temudžin je zabranio pljačkanje poraženih neprijatelja bez dozvole i uveo politiku dijeljenja plijena sa svojim ratnicima i njihovim obiteljima. Zabranjena je prodaja žena, unutarnji sukobi i zabrana lova tijekom sezone parenja. Podržavao je unutarnju i vanjsku trgovinu. Izuzeo siromahe i kler od oporezivanja.
Džingis-kan početkom 13. stoljeća uspio je što milom, a što silom ujediniti mongolska plemena pod svojim vodstvom. Od njih je potom ustrojio snažnu vojsku s kojom je udario na dva susjedna kineska carstva Jin i Xia. Brojnije i bolje naoružane Kineze iznenadila je mongolska vojna taktika. Naime, u mongolskoj vojsci nije bilo pješaka, a lako naoružani konjanici napadali su brzo i iznenada, a zatim bi simulirajući povlačenje mamili protivnika u zamku. U međuvremenu bi neprijatelja cijelo vrijeme zasipali oblacima smrtonosnih strelica. Osim toga, mongolski su ratnici često mijenjajući svoje brze konje, mogli prijeći i više od 160 kilometara na dan prehranjujući se pljačkom i pijući krv svojih konja. Mongolski vođa uveo je inovativan način ustroja vojske pa ju je podijelio u decimalne odjele: arbani (10 vojnika), zuni (100), mingani (1000), tumeni (10 000). Carska garda, kešig, osnovana je i podijeljena na dnevne i noćne pripadnike. Zapovjednici su na prsima imali prepoznatljiva obilježja čina. S takvom vojskom Džingis-kan uništio je jednu kinesku vojsku za drugom.
Godine 1209. pokoreni su Ujguri, a zatim je na red došla sjeverna Kina s Pekingom. Džingis-kan je odlučio krenuti u pohod s 50 000 vojnika, a pohod će trajati šest godina. Uvjeren u vlastitu moć car sjeverne Kine nije se odveć brinuo zbog Mongola. Tu je bio Kineski zid koji je već stoljećima zaustavljao mongolske pohode. Ali ne i ovaj put jer Džingis kan je problem Kineskog zida riješio tako što ga je jednostavno zaobišao. Tako je došao pred prijestolnicu sjeverne Kine, Peking, koji je tada imao oko 350 000 stanovnika. Tek tada su nastali problemi za Mongole. U to doba Peking je bio jedan od najnaprednijih i najsjajnijih gradova svijeta kojeg je opasavao zid dugačak 60 kilometra i visok 12 metara s 900 stražarskih kula s brojnom vojnom posadom. Stanovnici Pekinga smatrali su svoj grad stoga neosvojivim.
To nije pokolebalo Džingis kana koji je suočivši se s ovom preprekom odlučio onemogućiti opskrbu hrane u grad. Time je pretvorio Peking u zatvor u kojem će uskoro na tisuće ljudi gladovati, čak će doći i do pojave kanibalizma. Uz sve to, kineski inženjeri koji su bili pri Džingis-kanovu stožeru obučavali su Mongole kako napraviti opsadne strojeve. Kada su strojevi napravljeni mongolska je vojska napala. Kako je grad branila brojna vojska Džinigs-kan je znao da će prvi val napadača primiti najjači udarac te je prisilio ranije zarobljene neprijateljske vojnike da oni sudjeluju u prvom valu napada. Tehnički nadmoćnija, ali izgladnjela i iscrpljena, kineska vojska na koncu će popustiti i grad će pasti. Mongoli su 1. lipnja 1215. osvojili Peking. Grad je razoren, a pobijeno je cjelokupno stanovništvo. Džingis-kan je zapovjedio totalno uništenje grada te su uslijedila paljenja građevina, ubojstva i silovanja. Svjedoci koji su nakon godinu dana nakon pada posjetili Peking posvjedočili su da su u gradu nalazili cijela brda ljudskih kostiju.
Nakon što je uništio oba kineska carstva, Džingis-kan je okrenuo svoju moćnu vojsku prema zapadu maštajući o zauzimanju cijeloga svijeta. Iako su u Kini postavili svoju upravu, Mongoli su ubrzo preuzeli kinesku kulturu i stopili se s većinskim narodom, tako da je već Džingis-kanov unuk Kublaj-kan osnovao novu vladajuću dinastiju Yuan. Kao trajna posljedica mongolske invazije ostala je jedinstvena Kina koja se više nikada nije dijelila na posebna kraljevstva i carstva.
Zatim se veliki kan okrenuo osvajanju Horezmijskog Carstva, moćnog islamskog carstva koje je obuhvaćalo područja mnogih zemalja središnje Azije. Redom su padali Ortara, Buhara, Samarkand. Dio vojske, pod vodstvom sina Tulaja, osvojio je Iran, Azerbajdžan, Gruziju i preko Kavkaza prodro do Krima. Porazivši ruske knezove na rijeci Kalki i otjeravši Polovce od Dnjepra, vratio se niz Volgu u Aziju. Kada je izbio ustanak Tanguta, Džingis-kan ponovno je pokrenuo kampanju, ali je umro tijekom opsade prijestolnice. Džingis-kan umro je 18. kolovoza 1227. tijekom rata s Tangutima, vladarima vazalskog carstva Hsi Hsia u sjeverozapadnoj Kini. Imao je više od 60 godina i bio je narušena zdravlja. Obećavši svome vladaru da će njegovu smrt čuvati u tajnosti, Kanovi sljedbenici pobili su sve svjedoke pokopa. Legenda kaže da je pokopan s 40 konja i 40 djevica te da je tisuću konja svojim kopitima zatrlo svaki trag njegove grobnice. Prema drugim izvorima mongolski je vladar zakopan u korito rijeke koju su skrenuli iz njezina toka, a onda je pustili da vodom prekrije njegov grob. Tako je konačno počivalište Džingis-kana do danas ostalo prekriveno velom tajne.
Džingis-kanovo carstvo, područje od Žutog do Crnog mora došlo je pod vlast njegovog sina Ogataja. Džingis-kan u naslijeđe je ostavio uređeno mongolsko pismo, vjersku toleranciju, mongolski zakonik (Velika jasa) te razvijenu trgovinu. Ogataj je poslao trupe da pokore Baškire, Bugare i druge narode u euroazijskim stepama. Na istoku, trupe Ogataja su ponovo uspostavile nadzor nad Mandžurijom pobijedivši lokalne kineske i tatarske trupe. 1230. veliki kan je osobno predvodio kampanju protiv Jin dinastije. General Subutai osvojio je prijestolnicu cara Wanyan Shouxa u opsadi Kaifenga 1232. Jin dinastija je propala 1234. kada su Mongoli zauzeli Caizhou. iste godine, tri armije pod zapovjedništvom Ogatajijevih sinova Kočua i Kotena i generala Čagana napale su južnu Kinu. Uz pomoć dinastije Song, Mongoli su trijumfirali. Mnogo Kineza prebjeglo je kod Mongola kako bi se borili protiv dinastije Jin.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
