Situacija na istoku Ukrajine pokazuje naznake smirivanja. Stižu, bar donekle, pomirljive poruke iz Kijeva i Moskve, a to bi trebao biti preduvjet za sprečavanje nove vojne eskalacije. Stanje na terenu, po pitanju "tko drži što", daleko je od riješenog, a ta činjenica mogla bi dovesti do dodatnih tenzija, pa i mogućeg nastavka sukoba, ukoliko u međuvremenu dvije strane ne pronađu političko rješenje koje bi, barem za sada, bilo prihvatljivo.
Kijev spominje "specijalni status" za Donbas, no to je poprilično širok termin koji može značiti svašta. Jasno je da u situaciji gdje niti jedna strana nije vojno poražena (ofenziva pobunjenika je dovela do primirja, no ukrajinske snage i dalje drže znatan teritorij kojeg pobunjenici smatraju svojim samoproglašenim Narodnim Republikama) neće biti moguće očekivati velike ustupke ni iz pravca Kijeva ni iz pravca pobunjeničkih lidera u Donbasu. Ipak, dok postoji apetit za pregovore, oružje će mirovati, a to je dobro.
No, vojni sukob na istoku Ukrajine od početka ove krize bio je samo jedna komponenta znatno većeg sraza između Zapada i Rusije. Stoga smirivanje direktnog sukoba na istoku Ukrajine neće dovesti do smirivanja generalnih tenzija, štoviše, one rastu unatoč primirju.
Otkako je u Minsku prihvaćen mirovni sporazum Zapad djeluje vrlo nezadovoljno. Jedine pohvale na račun ovog iznimno važnog poteza bile su striktno protokolarne u stilu "nadamo se da će primirje opstati". U stvarnosti mnogi akteri su ljuti na Porošenka što je uopće prihvatio primirje, kao i na njegove jučerašnje izjave da se "ruske trupe povlače". Ispada kao da se Porošenko ne drži scenarija u kojem je ključna agenda neprestano ponavljati kako je Rusija izvršila invaziju/agresiju na Ukrajinu.
Što Porošenko stvarno planira, teško je reći, no izgleda kako shvaća da su i on i njegova zemlja pretvoreni u pijuna jedne daleko veće igre u kojoj bi mogli u konačnici najviše nastradati.
Sve u svemu, de-eskalacija kojoj svjedočimo na istoku Ukrajine gotovo se uopće ne održava na Zapadu. Još za vrijeme NATO summita u Walesu bilo je jasno da će primirje uskoro stupiti na snagu te kako je u tom procesu očito ključan bio susret Putin-Porošenko desetak dana ranije u Minsku.
NATO summit u Walesu vrvio je od anti-ruske retorike, a sudionici kao da su se natjecali u tome tko će složiti žešću osudu ruskih poteza. Izgrađen je jedan osjećaj paranoje, straha, osjećaj da se Rusija nalazi na rubu pokretanja velikog rata protiv Europe. Rusija nipošto nije na rubu pokretanja invazije na Europu, no njoj je poručeno da se neće tolerirati niti najmanji potezi.
Dobro, čak i da jest tako, ako je najveći strah zaista bio ruska invazija na Ukrajinu, sada je očligledno trenutak za de-eskalaciju i smirivanje tenzije. Tako barem logika nalaže. Pošto od ruske invazije neće bi...
Kijev spominje "specijalni status" za Donbas, no to je poprilično širok termin koji može značiti svašta. Jasno je da u situaciji gdje niti jedna strana nije vojno poražena (ofenziva pobunjenika je dovela do primirja, no ukrajinske snage i dalje drže znatan teritorij kojeg pobunjenici smatraju svojim samoproglašenim Narodnim Republikama) neće biti moguće očekivati velike ustupke ni iz pravca Kijeva ni iz pravca pobunjeničkih lidera u Donbasu. Ipak, dok postoji apetit za pregovore, oružje će mirovati, a to je dobro.
No, vojni sukob na istoku Ukrajine od početka ove krize bio je samo jedna komponenta znatno većeg sraza između Zapada i Rusije. Stoga smirivanje direktnog sukoba na istoku Ukrajine neće dovesti do smirivanja generalnih tenzija, štoviše, one rastu unatoč primirju.
Otkako je u Minsku prihvaćen mirovni sporazum Zapad djeluje vrlo nezadovoljno. Jedine pohvale na račun ovog iznimno važnog poteza bile su striktno protokolarne u stilu "nadamo se da će primirje opstati". U stvarnosti mnogi akteri su ljuti na Porošenka što je uopće prihvatio primirje, kao i na njegove jučerašnje izjave da se "ruske trupe povlače". Ispada kao da se Porošenko ne drži scenarija u kojem je ključna agenda neprestano ponavljati kako je Rusija izvršila invaziju/agresiju na Ukrajinu.
Što Porošenko stvarno planira, teško je reći, no izgleda kako shvaća da su i on i njegova zemlja pretvoreni u pijuna jedne daleko veće igre u kojoj bi mogli u konačnici najviše nastradati.
Sve u svemu, de-eskalacija kojoj svjedočimo na istoku Ukrajine gotovo se uopće ne održava na Zapadu. Još za vrijeme NATO summita u Walesu bilo je jasno da će primirje uskoro stupiti na snagu te kako je u tom procesu očito ključan bio susret Putin-Porošenko desetak dana ranije u Minsku.
NATO summit u Walesu vrvio je od anti-ruske retorike, a sudionici kao da su se natjecali u tome tko će složiti žešću osudu ruskih poteza. Izgrađen je jedan osjećaj paranoje, straha, osjećaj da se Rusija nalazi na rubu pokretanja velikog rata protiv Europe. Rusija nipošto nije na rubu pokretanja invazije na Europu, no njoj je poručeno da se neće tolerirati niti najmanji potezi.
Dobro, čak i da jest tako, ako je najveći strah zaista bio ruska invazija na Ukrajinu, sada je očligledno trenutak za de-eskalaciju i smirivanje tenzije. Tako barem logika nalaže. Pošto od ruske invazije neće bi...
