Dva tjedna rata u Ukrajini su iza nas, a svakim danom agonija se samo produbljuje. Slike stradavanja civila potresaju cijeli svijet do same srži, ali uz te strašne scene Europu trese još jedan potres - onaj koji izravno cilja stupove koji su podignuti nakon Drugog svjetskog rata, stupovi obećanja da nikad nećemo vidjeti Treći. Da, Ujedinjeni narodi su stvoreni kao novi pokušaj nakon tragičnog raspada Lige naroda, a svakako je tu i Europska unija koja je - iako je primarno bila trgovinski i gospodarski blok (a tek je kasnije počela dobivati i svoje političko značenje) - uz sve svoje mane ipak osigurala nekoliko desetljeća mira u Europi (ne računajući njenu tadašnju periferiju, kao što svi jako dobro znamo).
Danas smo pak došli do toga da je Ukrajina - svakako europska zemlja - u plamenu i da je njena tragedija pokrenula lavinu ekonomskih, političkih i svih drugih odgovora, a najčešće s ciljem velikog ujedinjenja protiv ruske agresije. Zadnja linija koja je ostala između Europe i Rusije nakon ovih dva tjedna, kakva pamte sami oni koji se eventualno još sjećaju Drugog svjetskog rata, su plinovodi i naftovodi koji uvelike operiraju kao da su izuzeti iz cijele ove noćne more.
To stvara poprilično čudnu situaciju s obje strane. S jedne strane Rusija šalje plin zemljama koje šalju oružje Ukrajini (gdje gine, kako se čini, zaista velik broj ruskih vojnika) dok s druge, europske zemlje koje neprestano dva tjedna pričaju o potpunoj izolaciji Rusije i dalje se griju/operiraju zahvaljujući ruskom plinu.
Tko će prvi trepnuti? Na koga će prije ovaj rat do te mjere djelovati da će zavrnuti ventile - bilo na ušću ili izvoru? Amerika je to već učinila ovog tjedna, ali Amerika nije ni približno toliko ovisna o ruskim energentima. Pa čak i Amerika sad mora činiti, do nedavno, gotovo nezamislivo, slati svoje delegacije u Caracasu i tražiti Madura da se dogovore o kupnji venezuelanske nafte da bi time prebili manjak koji više neće stizati iz Rusije. Bidenovoj administraciji, koja se muči s rejtingom još od preuzimanja vlasti, nikako nije u interesu da glasače pogodi tamo gdje ih najviše boli, po džepu. Ipak, uskoro bi i Amerikanci mogli na svojem budžetu osjetiti trošak ovog rata.
Ali Amerika ne uvozi puno. Svega 8% nafte koja se uveze u SAD dolazi iz Rusije (a SAD uvozi samo 20% svojih naftnih potreba, ostalo imaju doma). Kako pak Europa misli izaći na kraj s time? Oko polovice europskih naftnih potreba dolazi iz uvoza, a u prosjeku čak oko 20% je iz Rusije. Stvar postaje još i dramatičnija kada uspoređujemo pojedine zemlje. Primjerice, Slovačka i Latvija preko 90% dobivaju iz Rusije (!). Dobro, može se reći da to nisu velike zemlje i da bi ih se moglo opskrbiti iz okolnih zaliha, ali ne bi bilo lako. A tu su i druge koje preko pola svoje nafte dobivaju iz Rusije, r...
Danas smo pak došli do toga da je Ukrajina - svakako europska zemlja - u plamenu i da je njena tragedija pokrenula lavinu ekonomskih, političkih i svih drugih odgovora, a najčešće s ciljem velikog ujedinjenja protiv ruske agresije. Zadnja linija koja je ostala između Europe i Rusije nakon ovih dva tjedna, kakva pamte sami oni koji se eventualno još sjećaju Drugog svjetskog rata, su plinovodi i naftovodi koji uvelike operiraju kao da su izuzeti iz cijele ove noćne more.
To stvara poprilično čudnu situaciju s obje strane. S jedne strane Rusija šalje plin zemljama koje šalju oružje Ukrajini (gdje gine, kako se čini, zaista velik broj ruskih vojnika) dok s druge, europske zemlje koje neprestano dva tjedna pričaju o potpunoj izolaciji Rusije i dalje se griju/operiraju zahvaljujući ruskom plinu.
Tko će prvi trepnuti? Na koga će prije ovaj rat do te mjere djelovati da će zavrnuti ventile - bilo na ušću ili izvoru? Amerika je to već učinila ovog tjedna, ali Amerika nije ni približno toliko ovisna o ruskim energentima. Pa čak i Amerika sad mora činiti, do nedavno, gotovo nezamislivo, slati svoje delegacije u Caracasu i tražiti Madura da se dogovore o kupnji venezuelanske nafte da bi time prebili manjak koji više neće stizati iz Rusije. Bidenovoj administraciji, koja se muči s rejtingom još od preuzimanja vlasti, nikako nije u interesu da glasače pogodi tamo gdje ih najviše boli, po džepu. Ipak, uskoro bi i Amerikanci mogli na svojem budžetu osjetiti trošak ovog rata.
Ali Amerika ne uvozi puno. Svega 8% nafte koja se uveze u SAD dolazi iz Rusije (a SAD uvozi samo 20% svojih naftnih potreba, ostalo imaju doma). Kako pak Europa misli izaći na kraj s time? Oko polovice europskih naftnih potreba dolazi iz uvoza, a u prosjeku čak oko 20% je iz Rusije. Stvar postaje još i dramatičnija kada uspoređujemo pojedine zemlje. Primjerice, Slovačka i Latvija preko 90% dobivaju iz Rusije (!). Dobro, može se reći da to nisu velike zemlje i da bi ih se moglo opskrbiti iz okolnih zaliha, ali ne bi bilo lako. A tu su i druge koje preko pola svoje nafte dobivaju iz Rusije, r...
