Dva tjedna rata u Ukrajini su iza nas, a svakim danom agonija se samo produbljuje. Slike stradavanja civila potresaju cijeli svijet do same srži, ali uz te strašne scene Europu trese još jedan potres - onaj koji izravno cilja stupove koji su podignuti nakon Drugog svjetskog rata, stupovi obećanja da nikad nećemo vidjeti Treći. Da, Ujedinjeni narodi su stvoreni kao novi pokušaj nakon tragičnog raspada Lige naroda, a svakako je tu i Europska unija koja je - iako je primarno bila trgovinski i gospodarski blok (a tek je kasnije počela dobivati i svoje političko značenje) - uz sve svoje mane ipak osigurala nekoliko desetljeća mira u Europi (ne računajući njenu tadašnju periferiju, kao što svi jako dobro znamo).
Danas smo pak došli do toga da je Ukrajina - svakako europska zemlja - u plamenu i da je njena tragedija pokrenula lavinu ekonomskih, političkih i svih drugih odgovora, a najčešće s ciljem velikog ujedinjenja protiv ruske agresije. Zadnja linija koja je ostala između Europe i Rusije nakon ovih dva tjedna, kakva pamte sami oni koji se eventualno još sjećaju Drugog svjetskog rata, su plinovodi i naftovodi koji uvelike operiraju kao da su izuzeti iz cijele ove noćne more.
To stvara poprilično čudnu situaciju s obje strane. S jedne strane Rusija šalje plin zemljama koje šalju oružje Ukrajini (gdje gine, kako se čini, zaista velik broj ruskih vojnika) dok s druge, europske zemlje koje neprestano dva tjedna pričaju o potpunoj izolaciji Rusije i dalje se griju/operiraju zahvaljujući ruskom plinu.
Tko će prvi trepnuti? Na koga će prije ovaj rat do te mjere djelovati da će zavrnuti ventile - bilo na ušću ili izvoru? Amerika je to već učinila ovog tjedna, ali Amerika nije ni približno toliko ovisna o ruskim energentima. Pa čak i Amerika sad mora činiti, do nedavno, gotovo nezamislivo, slati svoje delegacije u Caracasu i tražiti Madura da se dogovore o kupnji venezuelanske nafte da bi time prebili manjak koji više neće stizati iz Rusije. Bidenovoj administraciji, koja se muči s rejtingom još od preuzimanja vlasti, nikako nije u interesu da glasače pogodi tamo gdje ih najviše boli, po džepu. Ipak, uskoro bi i Amerikanci mogli na svojem budžetu osjetiti trošak ovog rata.
Ali Amerika ne uvozi puno. Svega 8% nafte koja se uveze u SAD dolazi iz Rusije (a SAD uvozi samo 20% svojih naftnih potreba, ostalo imaju doma). Kako pak Europa misli izaći na kraj s time? Oko polovice europskih naftnih potreba dolazi iz uvoza, a u prosjeku čak oko 20% je iz Rusije. Stvar postaje još i dramatičnija kada uspoređujemo pojedine zemlje. Primjerice, Slovačka i Latvija preko 90% dobivaju iz Rusije (!). Dobro, može se reći da to nisu velike zemlje i da bi ih se moglo opskrbiti iz okolnih zaliha, ali ne bi bilo lako. A tu su i druge koje preko pola svoje nafte dobivaju iz Rusije, recimo Poljska, Bugarska, Mađarska, Češka...
Izbaciti rusku naftu nikad se nije moglo percipirati kao jednostavan zadatak, štoviše, tretiralo se to godinama kao nemoguća misija jer je riječ o drugom po veličini izvozniku na svijetu (odmah nakon Saudijske Arabije). Ali sad su neki sasvim drugi uvjeti. Pritisak na Europu je ogroman, što izvana (od strane Ukrajine i SAD-a), a što i iznutra. Danas već imamo EU ministra vanjskih poslova Josepa Borrela koji poručuje kako se moramo "odreći plina" jer su se sad, eto, "spojile potrebe geopolitike i klime".
Da, potrebe su se spojile, ali izazov je i dalje velik. Mnogi u ovom trenutku emotivno razmišljaju da se svi, kao Europljani, moramo žrtvovati zbog patnje Ukrajine - i to je bez sumnje plemenito razmišljanje, baš kao što ovih dana diljem Europe mnogi primaju izbjeglice iz Ukrajine. No, vidjet ćemo koliko će se ta želja održati u stvarnosti ako zaista i krene takav scenarij.
U takvom slučaju moguće su razne posljedice, od drastičnog povećanja cijena (i to svakako ne samo energenata) do redukcija struje. To nipošto neće biti lako kontinentu koji je i inače izmučen dugačkom pandemijom.
Ako dođe do toga da si ljudi više neće moći priuštiti ni ono najosnovnije, u slučaju velikog porasta cijene hrane, ili pak nestašica, solidarnost koja se danas itekako ori Europom mogla bi se pretvoriti u nešto posve obrnuto, u kaos koji recimo ovog tjedna već viđamo na ulicama nekih bliskoistočnih gradova (koji dosta ovise o hrani iz Rusije i Ukrajine).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
