Drugo razilaženje Češke i Slovačke: Dijametralno suprotni stavovi oko Ukrajine razaraju odnose kojima smo se divili
Češka i Slovačka, dvije zemlje koje smo dugi niz godina doživljavali kao cjelinu, jer su i bile u sklopu Čehoslovačke, bile su nakon raspada socijalističkog bloka uzor mnogima, naročito kod nas na Balkanu gdje je "tranzicija" završila u krvi i brutalnim ratovima. U tom vremenu Češka i Slovačka djelovale su kao viša razina političke evolucije, jer svake dvije zemlje, uz neadekvatno vodstvo, sposobne su potonuti u vrtlog mržnje i terora zbog linija na karti, sitnih kulturalnih razlika i drugih besmislenih povoda za rat.
Raspad Čehoslovačke službeno se dogodio 31. prosinca 1992. Federalna Čehoslovačka sporazumno se razišla na Češku i Slovačku, unutar granica ranije Češke socijalističke republike i Slovačke socijalističke republike, koje su se 1969. udružile u Čehoslovačku te su kao takva bliska federacije postojali do 1989. godine. I ta 1989. može poslužiti kao uzor jer rušenje Komunističke partije Čehoslovačke je prošlo bez krvi u tzv. Baršunastoj revoluciji, a i kasnije razilaženje se po tom često naziva Baršunasti razvod.
Je li razvod bio svima po volji? U tome leži povijesna kontroverza - možda nije nikome. Naime, što je bilo kontroverzno samo po sebi, Čehoslovačka se razišla bez referenduma, odnosno odlukom novih vlasti koje su došle nakon pada komunizma koji je pao u sklopu jednog većeg, odnosno totalnog vala koji će transfomirati cijelu istočnu Europu.
Ali ni Čehe ni Slovake nitko zapravo ništa nije ni pitao... jer da ih se pitalo, možda bi Čehoslovačka i dalje postojala, drugačijeg političkog uređenja, ali i dalje Čehoslovačka. Zapravo nakon razilaženja došlo je do prosvjeda s obje strane granice. Nadalje, istraživanje provedeno 1993. godine otkriva da bi čak 50% ispitanika, da se održao referendum, glasalo za ostanak u Čehoslovačkoj dok bi svega 30% njih bilo za razlaz (preostalih 20% je ostalo neodlučno).
Zanimljivo je i to da se tijekom godina omjer i nije previše promijenio. U anketi provedenoj 2017. otkriva se da je manje od polovice zadovoljno raspadom Čehoslovačke - 42% Čeha i 40% Slovaka.
Ali Čehe i Slovake zapravo nitko nikad nije previše ni pitao što se tiče njihove zajedničke sudbine. Čehoslovačka je nastala na ruševinama poražene Austro-Ugarske 1918. godine. Kasnije je Slovačka postala satelit nacističke Njemačke, no nakon poraza Hitlera u Drugom svjetskom ratu ponovno se ujedinjuje Čehoslovačka, sad pod socijalističkom vlašću i pod utjecajem Moskve. Sve te promjene prošle su bez ikakvih referenduma pa tako i ona zadnja na samom kraju 1992.
No, i nakon razlaza Češka i Slovačka bile su uzor mnogima. Obje zemlje dobro su se razvijale u novom ekonomsko-političkom okruženju (naročito Češka), ali u zadnje vrijeme, pod silom tragičnih prilika na istoku Europe, dolazi do jednog novog političkog razilaženja nekoć sporazumno i kvalitetno rastavljenih "supružnika". Razlog je stav prema ratu u Ukrajini. U obje zemlje stasale su dijametralno suprotne vlasti kad je riječ o odnosu prema Ukrajini.
U Slovačkoj je ponovno na vlasti ljevičarski premijer Robert Fico kojeg mnogi, glede stava prema Moskvi, uspoređuju s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Takve usporedbe nisu baš zahvalne jer između njih postoje poprilične razlike. No, obojica su složni - a možda su po tom pitanju među čelnicima Europe i jedini - da se rat u Ukrajini treba završiti, što je prije moguće i to vrlo konkretnim pregovorima. Zbog toga ih se u Europi naziva "ruskim saveznicima" mada su to optužbe vrlo politički nametnute. Za saveznika Rusije može se nazvati jedna Bjelorusija koja je dala da se preko njenog teritorija napadne Ukrajina, ili Iran koji navodno Rusiji šalje rakete i dronove. Mađarska i Slovačka ne traže poraz Ukrajine, ali traže mir u Europi i stop eskalacijama koje vode cijeli kontinent u rat.
S druge strane u Češkoj je na vlast došao predsjednik Petr Pavel, umirovljeni general i bivši visoki dužnosnik NATO-a. Njegov stav je potpuna vojna podrška Ukrajini, za vrijeme nedavnog sastanka s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom izrazio je podršku za njegov stav oko slanja vojske u Ukrajinu, odnosno da se takvo što "ne može isključiti".
Ali napetosti između Praga i Bratislave su sad eskalirale nakon što je slovački ministar vanjskih poslova, Juraj Blanar, stao u obranu svog susreta s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom nakon što se našao na meti kritika.
No, izgleda da je ovo bila kap koja je prelila čašu u Pragu jer su zatim poručili da će suspendirati međuvladine konzultacije s Bratislavom zbog, kako navode, zabrinutosti da se Slovačka "udaljava od zapadne politike" po pitanju Ukrajine.
U izjavi za Guardian Blanar, koji se nedavno susreo sa Sergejem Lavrovom u Turskoj, prozvao je "dvostruke standarde", napominjući da su i neki drugi ministri vanjskih poslova NATO-a također razgovarali s ruskim ministrom (nije rekao koji, ali je vjerojatno mislio na turskog i mađarskog). Iako kritizirajući stav Praga također je rekao da su za Slovačku odnosi s Češkom "dragocjeni".
Ali izgleda da Prag nema sluha. Češki premijer Petr Fiala reagirao je na susret Lavrova i Blanara: "Nema prikrivanja da postoje razlike u mišljenjima oko nekoliko vrlo važnih pitanja. Susret slovačkog i ruskog ministra vanjskih poslova smatramo problematičnim. Vlada stoga ne vjeruje da je prikladno održavati međuvladine konzultacije s Vladom Slovačke Republike u ovom trenutku".
Juraj Blanar i Sergej Lavrov u Turskoj, 2. ožujka 2024.
Češki ministar vanjskih poslova Jan Lipavski, rekao je: "Mislim da bi prijatelji trebali biti iskreni jedni prema drugima i govoriti jedni drugima čak i teške stvari".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.