Divide et impera na balkanski način - nacionalizam u službi globalnog neoliberalnog kapitalizma

Neke šablone dominacije i očuvanja prevlasti čine se svevremenskima. Čini se pomalo nevjerojatnim da se, glede toga, neke stvari nisu promijenile stoljećima pa i tisućljećima. Pri tome ne smatram da nije došlo do ogromnih promjena u načinima proizvodnje i do tehnološkoga napretka, već naglašavam da se metode koje koriste vladajuće klase nisu u svojoj formi izmijenile otkako je klasnoga društva. Negri i Hardt [1] govore o imperiju različitom od imperijalizma i neprestano se referiraju na stari Rim. To valja uzeti sa zadrškom. Ono u čemu bilo kakvo referiranje na stari Rim drži vodu jest starorimska metoda vladanja – "Podijeli (zavadi) pa vladaj", ili latinski "Divide et impera" stvarno je djelotvorna i aktualna metoda dominacije, a pogotovo kada se upari sa šok-terapijama (po učenju neoliberala) te, napokon, kada služi za stvaranje dominacije na Balkanu. Negri i Hardt [2] čine grešku kada negiraju imperijalizam što će biti objašnjeno kasnije.

Miroslav Krleža izvrsno je primijetio da "kada se u balkanskoj krčmi ugase svjetla, zasijaju noževi". Uistinu, to gašenje svjetla predstavlja šok-terapiju [3] za koju 'šokeri' nisu ni potrebni – potrebna je samo "dobra volja nacionalizma" i "divide et impera" na djelu je u balkanskoj krčmi. Međutim, pridodajući mnoštvo 'šokera' tome čini buduću dominaciju sigurnom, a svjetski gospodar bez problema implementira svoju vlast među "balkanskim plemenima."

Ipak što to uopće znači dominacija, šok, podjela, itd.? O čijoj je dominaciji riječ, o kakvom se šoku radi? Pad Berlinskoga zida uvjetovao je kompletnu šok-terapiju (i on je sâm šok-terapija) u istočnoj Europi, a zbog sveopćega rušenja realsocijalizma niti onaj u Jugoslaviji nije mogao imati bolju budućnost. Tu valja razjasniti u čemu je razlika između događaja u Jugoslaviji od događaja u ostatku Europe, a pritom ne ulaziti u analize položaja Jugoslavije u svijetu nakon 1945. u odnosu na položaj ostalih realsocijalističkih zemalja. Ono što valja staviti u fokus jest veza sablasti povijesti i krupnoga kapitala. Bilo je smiješno očekivati da će zapadne sile dopustiti postojanje Jugoslavije kao realsocijalističke zemlje dok ostale doživljavaju "tranziciju" – Jugoslavija je također bila osuđena da krene tim korakom ("prema kraju povijesti"), a to se najsigurnije moglo učiniti tako da se ona raskomada, a taj raspad nije imalo smisla provoditi mirno kada je nasilno još i, povrh svega, šok-terapija. Nadalje, provociranje nasilja nija nikakav problem kada sablasti povijesti već dugo spavaju i lako ih je probuditi.

Nevjerojatno je koliko se nacionalistička ideologija može pokazati kao najvjerniji i najdjelotvorniji saveznik kapitalizma i jednako je toliko nevjerojatno koliko se ona uspije implementirati na Balkan, iako su jasne sve historijske činjenice koje stvaraju plodno tlo za nacionalizam. Doslovno je to školski primjer otrovnoga djelovanja nacionalizma. Suštinski, on je topovsko meso kapitala. I baš zato ukoliko bismo promatrali raspad Jugoslavije isključivo kroz prizmu nacionalizama, utoliko ne bismo obavili ni pola posla. Istinski problem uvijek je onaj ekonomske prirode i taj se dalje razlaže na ostale društvene činitelje do te mjere da oni zamaskiraju ekonomsko porijeklo problema i učine iluziju realnom. Ta realna iluzija pratila je (i još uvijek prati) veliki dio hrvatske, srpske, slovenske, bošnjačke i albanske intelektualne elite što namjerno, što nenamjerno.

Njoj je i cilj svesti pogubne događaje na puki obračun "nacija, kultura, vjera" [4] i pristupati tom problemu s pozicija vlastitih nacionalizama (s vrlo agresivnom terminologijom koja nekritički obuhvaća "ustaše", "četnike", "velikosrpsku agresiju", "genocidne Hrvate", "balije", "šiptare", itd.) ili s liberalnih pozicija (tu se koristi dominantna terminologija koja je antinacionalistička, ali je ujedno i pozicija koja najbolje odgovara zagovornicima EU-integracije, neoliberalizma, "novih tokova kapitala"). Prije svega, dakle, ovom problemu valja pristupiti ozbiljno i oprezno, mimo nacionalističkog i liberalnoga diskursa. [5]

Suvremeni svjetski poredak jest imperijalistički poredak u vidu neoliberalizma te zaodjeven u globalističko ruho umrežene moći. Ovdje se opet susrećemo s Negrijem i Hardtom. Oni su jako dobro primijetili da se nalazimo u dobu umrežene moći: "Imperij upravlja hibridnim identitetima, elastičnim hijerarhijama i mnogostrukim razmjenama putem zapovjednih mreža koje se lako prilagođavaju." [6] Međutim, oni čine grešku kada rade distinkciju između tog današnjeg svjetskog poretka (koji nazivaju imperijem) i imperijalizma: "Međutim mi pod Imperijem podrazumijevamo nešto potpuno drugačije od imperijalizma Granice određene modernim sustavom nacionalnih država bile su temelj europskog kolonijalizma i ekonomske ekspanzije…za razliku od imperijalizma, Imperij ne uspostavlja nikakvo teritorijalno središte moći i ne oslanja se na utvrđene granice ili zapreke." [7] U redu, neka je taj poredak decentraliziran i deteritorijalizirajući, ali po čemu to proturječi imperijalizmu?

Zašto suvremeni vid imperijalizma ne bi mogao biti takav te zbog čega kolonijalizam velikih europskih nacionalnih država postavljati kao paradigmu imperijalističkoga poretka i danas? Sljedeći Lenjina [8], koji je definirao stadij imperijalizma, mi uistinu živimo u imperijalizmu. Naime, kapital se razvio i skoncentrirao do te mjere da su stvoreni monopoli (multinacionalne korporacije dominiraju svijetom), financijska oligarhija stvorena na temelju financijskoga kapitala nastala je stapanjem industrijskoga i bankovnoga kapitala (dovoljno je pogledati strukturu Europske Unije), izvoz kapitala dobio je na važnosti (npr. tzv. ratovi protiv "terorizma"“ od strane SAD–a), stvaraju se, tj. jača funkcija međunarodnih kapitalističkih asocijacija (MMF, Svjetska banka), itd. Uopće nema veze što granice više nisu tako fiksne te što nailazimo na Prvi svijet u Trećem, Treći u Prvom, itd. Naprotiv, stvaranje umrežene moći i nadilaženje strogo nacionalnih granica samo je ojačalo imperijalizam kao takav te stvorilo još bolje uvjete za nadilaženje njega samoga. Nakon ove kratke digresije, vratimo se problemu sprege imperijalizma i nacionalizma po pitanju Jugoslavije.

Prema Andreji Živkoviću [9], a to objašnjenje se čini najplauzibilnijim, prvi ciklus EU integracija stvorio je uvjete za nacionalna previranja, a drugi ciklus nakon 1991. gurnuo je ekonomije svih zemalja bivše Jugoslavije u dužničko ropstvo. Nacionalizam je, dakle, odigrao svoju 'historijsku' ulogu i dalje sve prepustio razornom djelovanju neoliberalne guje, što kroz pljačku 'domaćih kauboja', što kroz prodor multinacionalnih kompanija koje uspješno stvaraju od nas gospodarski protektorat.

Unutar same SFRJ u njezinu relativno stabilnom periodu počinju se nazirati uvjeti koji će eskalirati kasnih osamdesetih i ranih devedesetih. Naime, 1967. potpisan je ugovor o suradnji između SFRJ i EZ, a 1970. i trgovinski ugovor. Samo nekoliko godina kasnije SFRJ bilježi trgovinski deficit sa zemljama EZ i, da bi ga pokrila, SFRJ posuđuje velike sume novaca od međunarodnih financijskih tržišta te se okreće MMF – u. Jugoslavenski vanjski dug 1980. iznosio je 20 milijardi američkih dolara. [10] Okretanje MMF – u samo po sebi predstavlja svojevrsnu restauraciju kapitalizma, prije svega kroz tzv. strukturna prilagođavanja što uključuje liberalizaciju, privatizaciju i mjere štednje. Ovdje treba nakratko stati i razmotriti širi vremenski i politički kontekst unutar kojega se to zbivalo. Riječ je o prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, a to je razdoblje popraćeno i smrću Kardelja 1979., Tita 1980. te Bakarića 1982. pa ni ne čudi da je to razdoblje imalo dalekosežne implikacije. [11] Nadalje, ustav iz 1974. značio je pobjedu federalista [12] što se može isto protumačiti kao potres na političkoj sceni, a već godinu dana kasnije Kardelj upozorava na ekonomsku krizu sa strahom da se Jugoslaviji ne bi dogodilo isto kao i Čileu 1973. [13] K tomu, fenomen ekonomske krize u Jugoslaviji upliće i gastarbajtere koje Boris Buden naziva "glasnicima budućnosti" [14] što bi značilo da su bili oni čija je pojava u sebi sadržavala klice restauracije kapitalizma već u samoj Jugoslaviji mimo nacionalističkih podjela kasnije.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.