Sve ono što već godinama pratimo ne relaciji odnosa između SAD-a i Kine zadnjih dana dobiva na silnom ubrzanju. SAD je postepeno pojačavao svoju kritiku, ali ostavljajući sve vrijeme Kini i više nego popriličan prostor za neke nove dogovore, nešto što bi dovelo do popuštanja američkog pritiska. To je već klasična taktika - SAD od određene zemlje traži nešto da bi ih zauzvrat "pustio na miru". Dobar primjer je recimo Saudijska Arabija koja ne mora brinuti da će SAD usmjeriti svoju oštru kritiku prema njima (a stanje ljudskih prava je "omiljena" tema te kritike). Zašto Rijad ne mora brinuti? Morat će, ako se jednog dana odluče maknuti s "petro-dolar" aranžmana i tako ugroziti američke interese. No, do onda nemaju previše razloga za zabrinutost.
Kod Kine je scenarij sličan. Dok je Kina bila voljna igrati ulogu teritorija na kojem će američke kompanije koristiti njihovu jeftinu radnu snagu (i brojne druge pogodnosti) za veliku zaradu, SAD-u, očekivano, ništa nije smetalo, štoviše, nadali su se da će takva simbioza potrajati "vječno". Naravno, nije mogla, jer je Kina kroz sav taj po Ameriku povoljan period i sama rasla, "učila", sustizala je u sjeni, i sada spremno demonstrira sve to odjednom.
Kako smo već u više navrata spomenuli, ono što SAD ponajviše želi od Kine je otvaranje njenog domaćeg tržišta za transnacionalne (primarno američke) kompanije. Pošto Kina po tom pitanju ne pokazuje previše fleksibilnosti, američki pritisak se pojačava, a sada i naglo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.