Uvod
Kako je globalizacija prisutna i utječe na gotovo sva područja, zahvatila je i područje kulture. Kulturna globalizacija je najsloženiji proces međusobnih odnosa između društava Trećeg svijeta i dominantnih Zapadnih kultura, a izražava se u multikulturalizmu, interkulturalizmu, kulturnom rasizmu, hibridnosti kultura, homogenizaciji i heterogenosti kulturnih sklopova.
Kulturna globalizacija je povezana s teoretičarima Rolandom Robertsonom i Zygmuntom Baumanom i njihovim tumačenjima globaliziranog i lokaliziranog.
Kultura
Jedna od najkompleksnijih riječi većine jezika je kultura, a njezinih definicija uistinu ima mnogo. Tako su, 1952. godine, Kreober i Kluckhohn popisali čak 164 definicije kulture, no taj je broj rastao tijekom godina, tako da pri kraju svojega djelovanja navode više od 280 poznatih definicija. Navedene se definicije kreću od poimanja kulture kao načina življenja, preko poimanja kulture kao sustava vrijednosti i normi koje treba srediti sve do nekih specifičnijih poimanja kulture, poput onoga da je kultura specifičnost elite. Višeznačnost tumačenja proizlazi iz toga što definirajući kulturu, istovremeno propitujemo i njezino postojanje.
Značajna je misao Ulricha Becka, njemačkog sociologa globalizacije koji piše o postojanju razlike između dva kulturna pojma: Kulture 1 i Kulture 2. Kultura 1 veže kulturu za jedan određeni teritorij, on polazi od premise da je kultura rezultat lokalnih procesa učenja. U tom smislu društvo ili jedna socijalna grupa uvijek posjeduje 'vlastitu' kulturu, odvojenu od drugih, što je u 20. stoljeću razvila antropologija. Kultura 2 je sveobuhvatniji pojam kulture jer je promatra kao općeljudski 'software'. On je u osnovi teorija o razvoju i širenju kulture i određuje je kao ključno translokalni proces učenja. Kultura 2 podrazumijeva obvezno kulture u pluralu. No oba pojma mogu se pomiriti jedan s drugim. Kultura 2 artikulira se u Kulturi 1, budući da su Kulture 1 prenositelji Kulture 2. Kultura 2 kao translokalna kultura nije bezmjesna (bezmjesne kulture nema), ali ona mjesto shvaća kao otvoreno prema van, dok je ono za Kulturu 1. zatvoreno u sebi.
Kultura je jedan od najsloženijih pojmova u humanističkim i društvenim znanostima, ali o njenom određenju uvelike ovisi svačije shvaćanje pojma multikulturalizma. Iz tradicionalne definicije Edwarda Taylora o kulturi proizlaze dva pogleda - jedan iz socijalne antropologije koji ju određuje vremenski i lokacijski (i tako stavlja nasuprot drugih kultura) i drugi koji je skovao Clifford Geertz prema kojemu je kultura sustav koji se povijesno prenosi i utjelovljuje u simbolima (određenje zajedničkoga kod kultura). Kultura je, antropološki gledano, previše nejasan i širok pojam, a u isto vrijeme je (estetski gledano) preuzak pojam i ljudsko ponašanje ne možemo objasniti samo pomoću tog pojma.
Brojni se kulturni teoretičari bave upravo tim pitanjem, a među njima svakako treba istaknuti Eagletona, Bourdieua. Halla i Crespija. Upravo je potonji rekao kako je kultura proces upotrebe racionalnosti 'pomoću koje čovjek proizvodi svoj simbolički svijet i bogatstvo tog svijeta uvijek ga razlikuje od nižih stupnjeva razvoja', čime nastaje teza da se kultura u suvremenom društvu ne može analizirati samo u antropološkim okvirima; kulture su danas dinamički skupovi stvaralačkih značenjskih praksi i formi kroz različite medije i diskurse koji se razvijaju u međudjelovanju s ostalim područjima (kako ekonomskim, tako i političkim). Razvoj globalne kompeticije, globalizacije, širenje tržišta, kooperacije, internacionalne suradnje i susretanje različitih kultura, pridali su veliku važnost razumijevanju i jednakom vrednovanju različitih kultura, interkulturalizmu i međukulturalnoj komunikaciji jer je tako moguće povezati tradiciju i kulturu i osigurati ekonomsku učinkovitost.
Brojna značenja ima kultura. Nakon prirode smatra se jednom od najsloženijih riječi u engleskom jeziku. Izvorni etimološki smisao odnosi se na kultiviranje zemlje, ali i duha. U općem smislu pojam kulture postavlja se nasuprot prirodi. Ona je nešto što priroda više nije po sebi, nego ono što je stvorio ili naučio čovjek. Čini se samorazumljivim da svaka kultura od nekuda dolazi, da ima neki svoj prostor u svijetu te je već time odvojena od drugih kultura. Dok je način ili proces kultiviranja nekog prostora bio sporan i u konvencionalnim teorijama kulture, pitanje ‘lokacije’ pojavljuje se tek u novije vrijeme, iz postmoderne perspektive.
Kulture se tradicionalno zamišljaju kao sveobuhvatni i čvrsti duhovni okviri, koji svojim pripadnicima uvjetuju, ako ne i određuju, pogled na svijet i na druge kulture. One su predstavljene kao socijalne formacije s jedinstvenim strukturama i specifičnim vjerovanjima. Određene su ponajprije načinom na koji različite zajednice zauzimaju određeni teritorij i obrascima unutarnje komunikacije njihovih članova u svakodnevnom životu. Konstitutivnim elementima kulture tradicionalno se smatraju društvene forme kao što su jezik, mitovi, tradicija, obredi, običaji neke zajednice. Pripadnici neke kulture ne vide svoju dužnost samo u očuvanju njezinih specifičnih praksi i simbola, nego osjećaju i međusobnu vezu i solidarnost. Neponovljivost jedne kulture nameće se u usporedbi s drugom. Takav pogled na kulturu potječe iz antropoloških studija malih zajednica.
Uvedena je distinkcija između tradicionalnih i modernih formacija kulture. Prve su obično shvaćene kao ‘dati način života’, odnosno kao skup praksi i vjerovanja, neke grupe ljudi. Time je naglašeno svakodnevno iskustvo koje u lokalnim okvirima dijele svi članovi zajednice. Kako kulture nose narodi, kolektivi, entiteti koji zauzimaju prostor, i kulture se, također, šire u prostoru. Prostorna distribucija kultura je složena, još više u modernom svijetu nego u prošlosti, zbog razvitka modernih komunikacija, koje lako i nezaustavljivo premošćuju nekada razdvojene prostore. Granice između kultura su pak zamućene i neodređene. Fizičke granice i dalje mogu, više ili manje, rigidno razdvajati države- to se teško može odnositi na kulture. Kulture se razvijaju i mijenjaju. Kultura se reproducira na svaku novu generaciju.
Ne postoje samo razna značenja i koncepti kulture, nego i različite razine ili aspekti, što se često zanemaruje u multikulturalističkim raspravama. Polazeći od antropološkog shvaćanja kulture kao konstituiranja značenja u mišljenju i osjećajima, izražavanju značenja u javnosti, te socijalnoj distribuciji značenja, Charles Westin razlikuje tri kulturne razine ili, kako on kaže, ‘domene’ u kojima se značenje razvija: narodna, visoka i masovna kultura. Važno je primijetiti da narod, grupe, organizacije i etnije uzimaju udjela u sve tri domene i njihov su dio. One su, dakle, različite, ali ne isključive. Ne treba ni reći da su granice među njima zamućene.
Lokalna kultura i svakodnevni život obilježavaju osobni, spontani, intimni i tradicionalni odnosi licem u lice. Značenja proizlaze iz konteksta interakcije odnosno personalnoga dijaloga. Ako im takva situacija nestane, gubi se i značenje, koje ostaje samo u sjećanju onih koji su u njoj participirali. Značenje u ovom kontekstu ostaje nevidljivo i nedostupno za druge. Narodna kultura predstavlja korijene. Ona je arhaična. Visoka kultura i intelektualni život često su nacionalni s obzirom na medije eksternalizacije i distribucije. S druge strane, ona je često univerzalna s obzirom na pitanja kojima je zaokupljena i značenja i vrijednosti koje prenosi. Pisani tekst je načelni oblik njezine eksternalizacije i služi kao model, mada se upotrebljavaju i drugi mediji (umjetnost, glazba, film, itd.).
Masovna kultura i postmoderni život su globalni. Mediji i elektronske komunikacije ovdje su glavni prenositelji značenja, predstava, stereotipa i vjerovanja. Značenja su nejasna, a različitost je vrlina. Raspon masovne kulture je krajnje širok i dosiže cijeli svijet zahvaljujući medijskoj tehnologiji.
Kritički, poststrukturalni i postmoderni istraživači na području kulture ne prihvaćaju više tradicionalna gledišta po kojima su kulture statički, zatvoreni, samodovoljni sistemi vezani uz određeni prostor, koji se međusobno odnose kao sudarajuće biljarske kugle. Kulture se sve više shvaćaju kao dinamički, otvoreni, nikad dovršeni procesi stalnih mijena i međusobnih prožimanja, koji se ne mogu svesti na neka opća, univerzalna obilježja. Stoga su napuštene i težnje za nekom sveobuhvatnom teorijom i koncepcijom kulture i kulturne promjene.
Globalizacija
Globalizacija je krovni termin koji se iznimno često koristi (a prvi put se, kao takav, upotrijebio 1961. godine), kako u svakodnevnome životu, tako i u stručnoj literaturi, pa je unatoč svojoj realnoj sveprisutnosti doživio inflaciju korištenja. Njene učinke osjeti svatko, makar ne znao da je to učinak globalizacije. Isto tako, konstantno izlaze nove knjige koje se bave nekim aspektima globalizacije.
Globalizacija označuje procese koji imaju transnacionalne dimenzije u smislu stvaranja i širenja transnacionalnog socijalnog prostora. Neki teoretičari se tako slažu da globalizacija nije novi fenomen, dok drugi naglašavaju da, iako je ona u nekoj mjeri bila izražena i prije, nikada to nije moglo biti na onoj razini na kojoj je sada. Kada bismo ju pokušali definirati, šira definicija glasila bi ovako: globalizacija je rastuća međuzavisnost zemalja, naroda i regija u političkim, ekonomskim i kulturnim odnosima koji se isprepliću, uključujući cijeli svijet.
Globalizacija dolazi od pojma global, što se odnosi na sveukupnost, općenitost. Globalan znači okrugao, zaokružen, sveukupan, 'koji se odnosi na naš cijeli planet, dakle planetarni, svjetski'. Sociolog Christopher Chase – Dunn smatra da se termin, riječ 'globalizacija', počela rabiti krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Riječ globalnost označuje integriranost života u svijet i cjelinu svijeta. Teoriju globalizacije osmislio je osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća Ronald Robertson. Na temelju te teorije mogao je opisati pojave koje imaju nadnacionalno i svjetsko značenje.
Robertson iznosi da se globalizacija kao ideja odnosi na 'smanjivanje' svijeta, ali i na jačanje svijesti o svijetu kao cjelini. Za globalizaciju se može ustvrditi da je jedna od posljedica razvoja znanosti, suvremene tehnologije, tržišne ekonomije, demokracije. Globalizacija je omogućila i slobodno kretanje kapitala, roba, informacija i ljudi kroz širenje i ukidanje granica. Neki autori globalizaciju definiraju kao 'rast globalne, transkontinentalne međupovezanosti'. Globalizacija je dakle, gospodarsko, socijalno, političko djelovanje koje prelazi granice nacionalnih država. Primjerice, trgovina koja se odvija na svjetskom tržištu, transnacionalne korporacije, migracije, transport, znanost, ideje, masovna kultura, zagađivanja, informacijska i komunikacijska tehnologija, sve su to aspekti ili pojavni oblici procesa globalizacije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
