Uvod
Kako je globalizacija prisutna i utječe na gotovo sva područja, zahvatila je i područje kulture. Kulturna globalizacija je najsloženiji proces međusobnih odnosa između društava Trećeg svijeta i dominantnih Zapadnih kultura, a izražava se u multikulturalizmu, interkulturalizmu, kulturnom rasizmu, hibridnosti kultura, homogenizaciji i heterogenosti kulturnih sklopova.
Kulturna globalizacija je povezana s teoretičarima Rolandom Robertsonom i Zygmuntom Baumanom i njihovim tumačenjima globaliziranog i lokaliziranog.
Kultura
Jedna od najkompleksnijih riječi većine jezika je kultura, a njezinih definicija uistinu ima mnogo. Tako su, 1952. godine, Kreober i Kluckhohn popisali čak 164 definicije kulture, no taj je broj rastao tijekom godina, tako da pri kraju svojega djelovanja navode više od 280 poznatih definicija. Navedene se definicije kreću od poimanja kulture kao načina življenja, preko poimanja kulture kao sustava vrijednosti i normi koje treba srediti sve do nekih specifičnijih poimanja kulture, poput onoga da je kultura specifičnost elite. Višeznačnost tumačenja proizlazi iz toga što definirajući kulturu, istovremeno propitujemo i njezino postojanje.
Značajna je misao Ulricha Becka, njemačkog sociologa globalizacije koji piše o postojanju razlike između dva kulturna pojma: Kulture 1 i Kulture 2. Kultura 1 veže kulturu za jedan određeni teritorij, on polazi od premise da je kultura rezultat lokalnih procesa učenja. U tom smislu društvo ili jedna socijalna grupa uvijek posjeduje 'vlastitu' kulturu, odvojenu od drugih, što je u 20. stoljeću razvila antropologija. Kultura 2 je sveobuhvatniji pojam kulture jer je promatra kao općeljudski 'software'. On je u osnovi teorija o razvoju i širenju kulture i određuje je kao ključno translokalni proces učenja. Kultura 2 podrazumijeva obvezno kulture u pluralu. No oba pojma mogu se pomiriti jedan s drugim. Kultura 2 artikulira se u Kulturi 1, budući da su Kulture 1 prenositelji Kulture 2. Kultura 2 kao translokalna kultura nije bezmjesna (bezmjesne kulture nema), ali ona mjesto shvaća kao otvoreno prema van, dok je ono za Kulturu 1. zatvoreno u sebi.
Kultura je jedan od najsloženijih pojmova u humanističkim i društvenim znanostima, ali o njenom određenju uvelike ovisi svačije shvaćanje pojma multikulturalizma. Iz tradicionalne definicije Edwarda Taylora o kulturi proizlaze dva pogleda - jedan iz socijalne antropologije koji ju određuje vremenski i lokacijski (i tako stavlja nasuprot drugih kultura) i drugi koji je skovao Clifford Geertz prema kojemu je kultura sustav koji se povijesno prenosi i utjelovljuje u simbolima (određenje zajedničkoga kod kultura). Kultura je, antropološki gledano, previše nejasan i širok pojam, a u isto vrijeme je (estetski gledano) preuzak pojam i ljudsko ponašanje ne možemo objasniti samo pomoću tog pojma.
Brojni se kulturni teoretičari bave upravo tim pitanjem, a među njima svakako treba istaknuti Eagletona, Bourdieua. Halla i Crespija. Upravo je potonji rekao kako je kultura proces upotrebe racionalnosti 'pomoću koje čovjek proizvodi svoj simbolički svijet i bogatstvo tog svijeta uvijek ga razlikuje od nižih stupnjeva razvoja', čime nastaje teza da se kultura u suvremenom društvu ne može analizirati samo u antropološkim okvirima; kulture su danas dinamički skupovi stvaralačkih značenjskih praksi i formi kroz različite medije i diskurse koji se razvijaju u međudjelovanju s ostalim područjima (kako ekonomskim, tako i političkim). Razvoj globalne kompeticije, globalizacije, širenje tržišta, kooperacije, internacionalne suradnje i susretanje različitih kultura, pridali su veliku važnost razumijevanju i jednakom vrednovanju različitih kultura, interkulturalizmu i međukulturalnoj komunikaciji jer je tako moguće povezati tradiciju i kulturu i osigurati ekonomsku učinkovitost.
Brojna značenja ima kultura. Nakon prirode smatra se jednom od najsloženijih riječi u engleskom jeziku. Izvorni etimološki smisao odnosi se na kultiviranje zemlje, ali i duha. U općem smislu pojam kulture postavlja se nasuprot prirodi. Ona je nešto što priroda više nije po sebi, nego ono što je stvorio ili naučio čovjek. Čini se samorazumljivim da svaka kultura od nekuda dolazi, da ima neki svoj prostor u svijetu te je već time odvojena od drugih kultura. Dok je način ili proces kultiviranja nekog prostora bio sporan i u konvencionalnim teorijama kulture, pitanje ‘lokacije’ pojavljuje se tek u novije vrijeme, iz postmoderne perspektive.
Kulture se tradicionalno zamišljaju kao sveobuhvatni i čvrsti duhovni okviri, koji svojim pripadnicima uvjetuju, ako ne i određuju, pogled na svijet i na druge kulture. One su predstavljene kao socijalne formacije s jedinstvenim strukturama i specifičnim vjerovanjima. Određene su ponajprije načinom na koji različite zajednice zauzimaju određeni teritorij i obrascima unutarnje komunikacije njihovih članova u svakodnevnom životu. Konstitutivnim elementima kulture tradicionalno se smatraju društvene forme kao što su jezik, mitovi, tradicija, obredi, običaji neke zajednice. Pripadnici neke kulture ne vide svoju dužnost samo u očuvanju njezinih specifičnih praksi i simbola, nego osjećaju i međusobnu vezu i solidarnost. Neponovljivost jedne kulture nameće se u usporedbi s drugom. Takav pogled na kulturu potječe iz antropoloških studija malih zajednica.
Uvedena je distinkcija između tradicionalnih i modernih formacija kulture. Prve su obično shvaćene kao ‘dati način života’, odnosno kao skup praksi i vjerovanja, neke grupe ljudi. Time je naglašeno svakodnevno iskustvo koje u lokalnim okvirima dijele svi članovi zajednice. Kako kulture nose narodi, kolektivi, entiteti koji zauzimaju prostor, i kulture se, također, šire u prostoru. Prostorna distribucija kultura je složena, još više u modernom svijetu nego u prošlosti, zbog razvitka modernih komunikacija, koje lako i nezaustavljivo premošćuju nekada razdvojene prostore. Granice između kultura su pak zamućene i neodređene. Fizičke granice i dalje mogu, više ili manje, rigidno razdvajati države- to se teško može odnositi na kulture. Kulture se razvijaju i mijenjaju. Kultura se reproducira na svaku novu generaciju.
Ne postoje samo razna značenja i koncepti kulture, nego i različite razine ili aspekti, što se često zanemaruje u multikulturalističkim raspravama. Polazeći od antropološkog shvaćanja kulture kao konstituiranja značenja u mišljenju i osjećajima, izražavanju značenja u javnosti, te socijalnoj distribuciji značenja, Charles Westin razlikuje tri kulturne razine ili, kako on kaže, ‘domene’ u kojima se značenje razvija: narodna, visoka i masovna kultura. Važno je primijetiti da narod, grupe, organizacije i etnije uzimaju udjela u sve tri domene i njihov su dio. One su, dakle, različite, ali ne isključive. Ne treba ni reći da su granice među njima zamućene.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
