Desetljeća prolaze, izraelske invazije ostaju iste: Ono što je danas Gaza, prije 41 godinu bio je južni Libanon - hoće li i ishod biti isti?

Bio je to žestoki udar u kojem je Izrael koristio tenkove, zračne snage i drugu vojnu tehniku u napadu na palestinske gradove i izbjegličke kampove. Prema organizacijama za ljudska prava koristili su i bijeli fosfor. No, iako detalji zvuče kao nešto što podsjeća na aktualni rat u Gazi ono o čemu ovdje pričamo je zapravo sukob koji se dogodio prije 41 godinu. Govorimo o invaziji Izraela na Libanon 1982., a kako ćemo uskoro i vidjeti, taj rat poprilično podsjeća na ovaj koji se više od četiri desetljeća kasnije vodi u Gazi, a možda nam može i sugerirati kako će ovaj rat završiti...

Izraelska invazija na Libanon krenula je 1982. godine nakon što je jedna palestinska skupina pokušala izvesti atentat na izraelskog ambasadora u Britaniji. Cilj invazije je bio eliminirati Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) i njene gerilske frakcije (Fatah, Narodni front za oslobođenje Palestine...).

Dakako, to nije bio jedini cilj - kao što ni sad nije samo uništiti Hamas - Izrael je imao namjeru u Libanonu stvoriti popriličnu tampon zonu između sebe i Sirije koju su i tad percipirali kao ozbiljnu prijetnju. Cilj je bio i izbaciti sirijsku prisutnost u Libanonu te na vlast dovesti desničarsku kršćansku vlast koja bi bila prijateljski raspoložena prema Izraelu.

Jasno, pošto je Libanon multikonfesionalna država, Izrael je odlučio eksploatirati tu činjenicu - podsjetimo, trećina Libanonaca su kršćani, trećina muslimani suniti, a trećina muslimani šijiti. Desničarske vlasti su gotovo uvijek bile pro-izraelski nastrojene, kako onda tako i sada. To može zvučati ironično samo onima koji desnicu poistovjećuju s Hitlerom, a državu Izrael isključivo sa stradavanjem Židova u holokaustu. Jasno da postoje dodirne točke, ali postoje i puno direktnije poveznice između Izraela i desnice u zapadnom svijetu.

Tvrda desnica na Zapadu desetljećima se divi Izraelu i njihovom ustroju, svakako i progonu palestinskog naroda. Američki desničari naročito vole Izrael, možda zato što ih progon Palestinaca podsjeća i na osnutak Amerike kroz progon tamošnjeg autohtonog stanovništva? No, vratimo se u Libanon i 1982.

Puno je poveznica između tadašnje izraelske invazije i ove današnje. I tada je sve počelo iznenadnim palestinskim napadom (iako je ovaj Hamasov bio daleko brutalniji). Kao i danas i tada su izraelski militaristički lideri tražili maksimalno snažan odgovor. I tada su borbe trajale u gusto naseljenim urbanim zonama, a palestinski borci nalazili su se među civilima. I kao danas, tako i tada, izraelska vojska (IDF) koristila je prekomjernu silu ne mareći puno za civilne živote.

Izraelski tenkovi pred Bejrutom 1982.

Ako bi se tom komparacijom pokušali odgovoriti na pitanje kako će završiti ovaj sukob može se odmah zaključiti da će biti velikih gubitaka i na jednoj i na drugoj strani, a Izrael svoje ključne ciljeve neće ostvariti kao što nije ni onda. Tad im je cilj bio eliminirati PLO, a to se pokazalo kao nemoguća misija. U ovoj pak situaciji, gdje je meta za "istrebljenje" islamistički Hamas, to će biti još i teže jer govorimo o skupini koja je radikalnija od tadašnjeg sekularnog PLO-a (iako se u to vrijeme i PLO bavio terorističkim metodama).

PLO nije uništen, štoviše, rat u Libanonu doveo je na površinu jednog posve novog i moćnog aktera - Hezbollah.

Demonstracije protiv izraelske invazije na Libanon - Amsterdam, 17. srpnja 1982.

Palestinski izbjeglice pak žive u Libanonu još od 1948., odnosno od Nakbe ("katastrofa" na arapskom) što je lokalni naziv za progon preko 700,000 Palestinaca. Ti ljudi su izbačeni sa svoje zemlje kako bi se "očistio" teritorij na kojem je tada uspostavljena posve nova država, Izrael. Od tih izbjeglica od 100.000 do 130.000 pobjeglo je u Libanon. Mnogi su se naselili u obalne gradove, nadajući se da će to biti samo privremeno, da projekt države Izrael neće opstati. Dakako, nije bilo tako. Nadalje, uvjeti koji su ih tamo dočekali bili su jako teški. Najsiromašniji od njih završili su u izbjegličkim kampovima. Donijeti su novi libanonski zakoni koji su Palestincima branili posjedovanje nekretnina kao i zabranu zapošljavanja u čak 72 profesije (!). Dakle, bili su osuđeni na trajno siromaštvo i status građana druge klase.

Dosta godina kasnije, 1969., libanonske vlasti i palestinsko predstavništvo potpisali su Sporazum u Kairu na temelju kojeg su libanonske obavještajne službe predale kontrolu nad izbjegličkim kampovima palestinskom PLO-u. U narednim godinama frakcije PLO-a simultano su radile na socijalnim pitanjima, od gradnje vrtića i apoteka do aktivnog uvježbavanja novih boraca. Nije bilo teško regrutirati borce iz redova siromašnih Palestinaca, a priključili su im se i neki marginalizirani Libanonci.

Malo po malo južni Libanon se pretvorio u palestinsko uporište iz kojeg su pokretani napadi na sjeverni Izrael te lansiranje Katjuša raketa.

Izraelski IDF odgovorio je s dvije invazije. Prva je bila četiri godine prije ove iz 1982. koju smo spomenuli već. 1978. izraelska vojska krenula je u invaziju na južni Libanon nakon što je Fatah sudjelovao u otmici autobusa pri čemu je ubijeno nekoliko desetaka Izraelaca. No, ta invazija iz 1978. bila je znatno manja nego ona koja je uslijedila 1982. Ipak, i tad je došlo do raseljavanja oko 285,000 ljudi na prostoru južnog Libanona, a tisuće civila je ubijeno.

Sukob je završio usvajanjem dvije rezolucije UN-a koje pozivaju na povlačenje Izraela, uspostavom UN-ovih snaga u Libanonu za provođenje tih rezolucija te sporazumom o prekidu vatre između Izraela i PLO-a. Ali to nije oslabilo palestinski pokret.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.