Cjeloživotno učenje, to je termin s kojime se prethodna generacija rijetko susretala, a kada i bi onda bi se to odnosilo na osobu koju uživa u učenju novih stvari, vještina, spoznaja i informacija.
Danas je situacija drugačija i s ovim terminom se susreće sve veći broj ljudi. Štoviše, već se povlači i na onoj intelektualno nižoj radničkoj klasi. Ljudima koji su posve zadovoljni s obavljanjem ručnog posla, nečeg što ne zahtijeva nužno previše razmišljanja, također se sve češće spominje da će se morati uhvatiti cjeloživotnog učenja ili će biti kruha gladni.
S jedne strane termin zvuči dobro - trebali bismo se osjećati dobro kada kažemo da je naš moto cjeloživotno učenje/obrazovanje. To znači da nismo statični, da želimo osobno i poslovno napredovati u raznim aspektima. To otprilike i jest cjeloživotno učenje, ali pozitivne konotacije ima zapravo samo kada se njemu pristupa svojevoljno, u želji za boljim poslom, boljim i bogatijim (kako novčano tako i znanjem) životom.
S druge strane ovo "uči ili ćeš biti kruha gladan" ne zvuči dobro, zvuči krajnje uznemirujuće i, blago rečeno, poprilično oduzima šarm obrazovanju kao nečem čemu bismo trebali svojevoljno stremiti i promicati s ciljem da budemo informiraniji, svestraniji i, recimo, zanimljiviji ljudi.
Reći nekome tko nikada ni nije pretjerano mario za veliko obrazovanje ili mu to obrazovanje (što je u svijetu daleko češći primjer) nije bilo dostupno (količina obrazovanja i inicijalno financijsko stanje postaju sve češće usko vezane situacije) može biti čak i brutalno. Predznanje je često preduvjet za nekakvo novo znanje, a ako će nova znanja biti imperativ za prehranjivanje, ne idemo u dobrom pravcu i naizgled lijepi termin postaje vrlo agresivan i žestok, po onom "opstanak najsnažnijih" modelu kojeg nam je, valjda, poklonila evolucija, a kapitalizam toplo prigrlio.
Ideja cjeloživotnog obrazovanja je postala vrlo popularna i izgleda kako o njoj govore svi koji se nalaze u poziciji nekakve moći (mediji, politika, biznis). Zašto je to zapravo tako? Aktualna ekonomska klima pridonosi tome. Naime, u pitanje se dovode, sve više i više, brojne prethodne pretpostavke kao što je primjerice sigurnost radnog mjesta.
Što se desilo sa sigurnošću radnog mjesta? Sigurnost, koja je prema svim psihološkim analizama homo sapiensa, jedna od najvažnijih stavki normalnog života, više ne postoji. Sigurnost je mit! Sigurnost radnog mjesta je mit za gotovo sve one koji uopće uspiju dobiti radno mjesto.
To su podnožja Maslowljeve hijerarhije potreba (piramide). Bez te sigurnosti ne možemo se nadati kompletnim, sretnim i normalnim ljudskim bićima.
Nadalje, dugoročna i uvijek prisutna nezaposlenost postala je strukturalna i trajna pojava. Kvalitetnih radnih mjesta nema puno, a ona su rezervirana samo za one s najvećom količinom znanja i vještina. To znači da je konkurentnost stalna. No, to nije sve. Poslodavac danas generalno nastoji iz svog radnika izvući maksimum tako da ono što je nekoć bio tek "obični" tajnik ili tajnica, sada će biti još puno toga, pa ako treba i povremeni statističar, računalni programer ili nešto drugo. Dakako, radnik si je podosta za to i sam kriv jer mu se ideja organiziranog radništva i solidarnosti više ne dopada, no, to je već neka druga priča.
Među radnicima tako konkurencija postaje sve veća i veća, što znači da je sve više i više radnika spremno odrađivati sve veći i sve obuhvatniji posao, bilo da se radi o broju radnih sati, spremnosti da bude 24 sata uz posao (odnosno dostupan putem elektronskih uređaja) ili da konstantno napreduje (odnosno da se obrazuje).
Kako onda uopće zadržati postojeće radno mjesto uz najezdu ovih "super-radnika"? Teško. Vremena kolektivnih ugovora će uskoro biti za nama kao što će uskoro za nama biti i doživotni poslovi u javnom sektoru.
Postaje sve puno jasnije, zar ne? Za zadržati, ili uopće naći, radno mjesto biti će potrebno stalno se obrazovati, stalno se "nadograđivati". To može jako brzo izmaknuti kontroli (i hoće!).
Zašto poslodavci to čine ako znaju da će to koštati cjelokupno radništvo mentalnog zdravlja? Zapravo ne znaju, ili točnije - ne mare. Kompanije se također nadmeću, žestoko i nemilosrdno, za položaj na tržištu i preživljavanje na tržištu, a takva će sada morati biti i sama radna snaga.
Najbolji primjer imamo u SAD-u gdje su plaće i produktivnost radnika zajedno rasli sve do 70-ih godina te se tamo desio jedan neugodni raskol, odnosno plaće su počele stagnirati, a produktivnost radnika je rasla, rasla i rasla...
Cjeloživotno obrazovanje tako sada promoviraju svi - od UN-a do svih agencija Europske Unije. Štoviše, cjeloživotno obrazovanje do sada se već do te mjere nametnulo kao neizbježni imperativ življenja novih generacija da će se vjerojatno nekima i ovaj tekst učiniti kakvom herezom, no ovdje se ne kritizira obrazovanje, upravo suprotno, mišljenje ovog autora je da bi se svaka osoba trebala svakom prilikom obrazovati još i više. No, kada malo bolje razmislimo - svi mi to već i činimo!
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
