Ideja za više deliberativnom demokracijom sve je jača u Europi i svijetu. Uz zabrinutosti zbog politike onkraj istine, lažnih vijesti i produbljenja utjecaja društvenih mreža, postoji i sve veća želja za alternativnim načinima vođenja politike. Deliberativne mini javnosti, sastavljene od građanskih porota i građanskih skupština postao je jedan od tih alternativnih načina. Oni okupljaju nasumično građane na različita vremenska razdoblja – od jednog dana do nekoliko tjedana.
Članovi skupštine slušaju stručnjake i dubinski raspravljaju među sobom prije donošenja odluke. Rasprave vode obučeni facilitatori kako bi se što više povećala mogućnost iskazivanja svačijeg glasa i poštivalo načelo deliberativnosti. Najambicioznije velike građanske skupštine održane su u Kanadi, Nizozemskoj i Irskoj, te su proizvele visokokvalitetne deliberacije, a u nekim slučajevima su uspjeli svoje odluke nametnuti u proces donošenja politika. Sve je više dokaza kako deliberativne male javnosti, ako se dobro oblikuju i imaju dobre resurse, pružaju način donošenja važnih pitanja javne politike.
Važna pitanja ipak opstoje. Među njima je ono rade li deliberativne male javnosti u okviru postojećih polariziranih javnih rasprava. Nekoliko većih građanskih skupština se usredotočilo na izbornu reformu, što je važna tema, ali ne toliko da bi mnogi građani doista okrenuli svoju pažnju na nju. Mnoge manje deliberativne male javnosti se bave pitanjima onečišćenja zraka i dozvole rada vjetrenjačama, oko čega se razvijaju snažne misli, ali malo ukorijenjenih pozicija. Deliberacija je duga i pažljiva rasprava usmjerena prema važnoj odluci, a taj proces naglašava važnost odražavanja tuđeg mišljenja i na kvalitetnim podacima temeljena rasprava za donošenje odluka. Stanje naše demokracije često je nedeliberalno, jer rijetko kada i putem masovnih medija dobivamo dostatne informacije o pojedinim odlukama parlamenta.
Pitanje naše liberalne demokracije osobito dolazi do izražaja tamo gdje su rasprave postale visoko polarizirane. Ovdje možemo biti plemenski organizirani, prestati slušati one s kojima se ne slažemo, te se prilagoditi mentalitetu čopora, gdje se osjećaj pravednosti dobiva ako postoji snažna sljedba. Ovo se osobito vidi s obje strane rasprave o Brexitu, na temelju čega postoji i snažno polarizirana rasprava i gubitak mogućnosti jasnog i koherentnog donošenja odluka. Građanska skupština o Brexitu je potom napravljena kako bi se istražila upravo učinkovitost djelovanja deliberativnih malih javnosti. Naravno, to postavlja pitanje što znači djelovanje takvih javnosti.
Mogu li se ljudi uključiti u te javnosti unutar određenog konteksta, kao što je Brexit? Može li takva javnost stvoriti unutarnju deliberaciju visoke kvalitete? Mogu li se iznjedriti zaključci koji su konzistentni i smisleni? Utječu li zaključci na širu političku raspravu i proces donošenja politika? Brexit daje odličnu studiju slučaja. Tamo je nastala Građanska skupština koju financira Vijeće za gospodarsko i društveno istraživanje, koje je dio programa 'UK in a Changing Europe'. Vodi ju katedra za ustavnu pravo University Collegea u Londonu, zajedno sa Sveučilištem u Westminsteru i Southamptonu, kao i s dvije civilnodruštvene organizacije Involve (Uključenje, koja daje profesionalnu facilitaciju) te Društvo za izbornu reformu. Skupština okuplja 50 ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva koji su se tijekom rujna okupili na dva tjedna u Manchesteru kako bi se raspravilo kakav Brexit žele Britanci, a ključna rasprava se vodila oko trgovine i migracija. Članovi skupštine birali su se nasumično među pet tisuća kandidata. Ovi kandidati su predstavljali britansko društvo stratificirano po spolu, dobu, etnicitetu, društvenoj klasi, mjestu stanovanja i kako su glasovali na referendumu prošle godine.
Tijekom prvog vikenda, članovi su počeli raspravljati u kakvoj bi zemlji htjeli živjeti, a uz to su slušali vodeće stručnjake u poljima trgovine i migracija. Neki od njih su naglašavali jasne dobrobiti od čistog prekida s jedinstvenim tržištem i carinskom unijom, dok su drugi ukazivali na nedostatke odlaska s otvorenog europskog tržišta. Članovi su se tada povukli u male skupine kako bi se postavila najbolja pitanja i dobili odgovore. Drugi vikend je započeo s razgovorom s konzervativnim zastupnikom koji je zagovarao izlazak iz jedinstvenog tržišta i laburističkom zastupnicom koja zagovara ostanak. Nakon toga su se članovi skupštine morali sami povući i raspravljati među sobom gdje su prioriteti i kako bi razne opcije mogle utjecati na njih. Naposljetku su članovi glasovali o politikama nakon Brexita na temelju kojih se iskazala narodna želja za oblikom trgovine s Europskom unijom, trgovine sa zemljama izvan Europske Unije, oko migracijskih politika i općenito paketima Brexita.
U polariziranim uvjetima, ključna pitanja ovise jesu li se uključili svi pogledi. Ukoliko jedna strana sudjeluje, a druga ne, cijeli pokus je zanemariv. Stoga je potrebno imati raznoliko članstvo koje odražava izborno tijelo što je više moguće. Ujedno je potrebno imati širok raspon stručnjaka i voditelja kampanja s obje strane. U promatranom slučaju, važno je bilo i postaviti pitanje koji oblik bi morao Brexit imati, a ne treba li se dogoditi. Ujedno je potrebno imati članove koji doista slušaju jedni druge. Građanska skupština bi morala biti forum slušanja, učenja i odražavanja kako bi članovi mogli razmijeniti svoja mišljenja na civilizirani način – bez plaćanja ili stranačke stege. Facilitatori moraju osigurati da se čuje svačiji glas i postigne maksimalna koncentracija. Kvalitetna rasprava, dakako, ne znači da i zaključci moraju biti takvi.
Vanjski svijet očekuje određene postavke na temelju kojih se može razumjeti rad takvih skupština. Teško je izbjeći ideju da su neki zaključci dobri, a drugi krivi, pogotovo u slučaju kao što je Brexit, koji ima legitimnu razinu nesloge oko toga što sam proces Brexita jest. Ono što se može osigurati jest unutarnja konzistentnost i odražavanje rasprave u zaključcima skupštine. Na krajnje pitanje tek treba odgovoriti – mogu li ti zaključci utjecati na širu javnu raspravu i na donošenje odluka. Društvene mreže u Britaniji i izvan nje eksplodirale su u raspravama i interesima oko ovakvih okupljanja, pa je čak i Financial Times napravio široku priču u kojima naglašava dobro informiranje javnosti kako bi demokracija mogla bolje djelovati. Istina, kakofonije ima na sve strane, zbog čega su organizatori skupštine bili pozvani i pred parlamentarne odbore.
Mainstream mediji, međutim, nisu dali previše pažnje ovim događajima. Postoji i opasnost da se skupštine jednostavno iskoriste u političke svrhe te da razne kampanje koriste građane za svoje ciljeve, a ne kako bi iskoristili nevjerojatnu priliku svježeg izvora mnijenja na osnovi informirane i zainteresirane javnosti koja plijeni pažnju svojim raspravama. Dubinski se postavljaju i pitanja zašto naši parlamentarni zastupnici, oni koji bi morali po načelu institucionalne teorije predstavljati volju naroda, nisu sposobni donositi odluke u koje građani vjeruju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
