Prvih nekoliko tjedana rata u Ukrajini, moglo bi se reći, bilo je obilježeno fokusom na vojna kretanja. Rusija je brzo zauzela određene teritorije te su njihove snage stigle do vrata Kijeva. U tim danima glavno pitanje bilo je planira li Rusija pokušati zauzeti grad, svrgnuti silom ukrajinsko vodstvo i eventualno pretvoriti cijelu zemlju u svoj satelit. Danas pak, nakon što je ruska vojska odbačena od glavnog grada u toj mjeri da isti već mogu relativno slobodno posjećivati strani dužnosnici, fokus se prebacuje na mračnu stranu, onu koja se tiče ratnih zločina.
Organizacije za ljudska prava kao što su Human Rights Watch i Amnesty International još su u ožujku u svojim izvještajima navodile dokumentaciju više stotina primjera ratnih zločina uključujući i pojedinačna barbarstva protiv civila koja uključuju silovanja, mučenja i egzekucije. No, ratni zločin kao tema u centralni fokus ipak dolazi nakon pronalaska masovne grobnice u Buči pokraj Kijeva.
Medijski - u nedostatku bolje riječi - "atraktivnije" je objavljivati fotografije mrtvih ljudi na ulicama, a sinonim za horor postala je Jablanska ulica u Buči, nego masovnu grobnicu iako je upravo ta masovna grobnica glavni pokazatelj magnitude ratnog zločina.
Iako će nažalost ovaj rat biti popraćen s još brojnim primjerima ratnih zločina, a već imamo zastrašujuće scene ubijenih civila iz Kramatorska, Buča će na neki način ostati u sjećanju kao "prvi šok" iako se šok sam po sebi javlja isključivo kod onih koji ne shvaćaju osnovne značajke rata. Oni koji pak shvaćaju što je rat i zašto je svaki rat obilježen i ratnim zločinima, mogu biti ili i sami ratni zločinci (kroz podupiranje ili vršenje istih) ili prekaljeni doživotni anti-ratni aktivisti.
Ljudska povijest je povijest ratovanja, to nije dvojbeno, ali u isto vrijeme to nije konstatacija koja bi trebala sugerirati da je ljudska vrsta predbilježena za to. Upravo suprotno, stanje rata je onaj aspekt ljudskog postojanja kojeg na sve načine (osim ako nismo zagovaratelji rata) nastojimo iskorijeniti iz sadašnjosti i budućnosti. Pritom se često vodimo lažnim iluzijama da će tehnološki napredak dovesti do eliminacije te mogućnosti - što je zapravo apsurdno jer oružje uvijek nastoji koristiti najnovije tehnologije, a često je i samo početak razvoja najnovijih tehnologija.
Mogućnost rata moguće je, barem prema jednoj teoriji, iskorijeniti samo u slučaju općeg blagostanja po sve ljude, a to bi zahtijevalo promjenu i redefiniranje ekonomskog poretka iz samog temelja. U suprotnom ćemo uvijek imati "glad" za resursima, otpor eksploatiranih protiv tlačitelja, i sve drugo što se kolokvijalno naziva "geopolitikom".
Kako spriječiti novi rat trebala bi glavna tema svakog mirnodopskog stanja, ali nažalost ne može biti centralna u vrijeme rata, a sada se nalazimo u ratnim vremenima. Umjesto toga sada postoji potreba demistifikacije rata jer isti, čak i ako se ne vodi na totalnom teritoriju, može svojom egzistencijom dovesti do - u nedostatku nekakvog praktičnijeg termina - "korupcije duše".
Moralna osuda rata stane u dvije rečenice i nije potrebna, ali je potrebno baviti se činjenicama i vrlo uvjerljivim kronološkim pretpostavkama koje smo naučili na temelju svih ratova prije aktualnog. Jedna od temeljnih činjenica je i ta da je primarni počinitelj ratnih zločina gotovo uvijek agresorska strana. Čak i kad se tu pribroje odmazde, taktički napadi pod lažnom zastavom i nezaobilazna ratna propaganda - agresor je uvijek taj koji, zbog same prirode svoje pozicije, ima veću mogućnost činiti ratne zločine.
Ovaj rat možemo promatrati kao rat koji traje ili već 45 dana ili već 8 godina. Dok je ukrajinska strana napadala pobunjeni teritorij Donbasa svakako je bila u "boljoj poziciji" da bude ratni zločinac, a i bila je. Civilni ciljevi u regijama Donjeck i Lugansk gađali su se iz dva razloga. Prvi je bio pokušaj lomljenja pobune, a pritom se i same civile smatralo neprijateljima, a drugi je bio spoznaja da takvi napadi na civile neće biti pretjerano spominjani u zapadnim medijima pošto je sama pobuna pro-ruskog karaktera. Takve postavke omogćile su i da strašan masakr pro-ruskih aktivista u Odesi 2014. - kada je 42 ljudi živo spaljeno u zgradi sindikata - prođe u medijima više kao "tragedija", a ne zločin počinjen od strane ukrajinskih nacionalista kao što su pripadnici Desnog sektora i drugih.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
