Svaki rat ima svoju dinamiku i kronologiju. U retrospektivi obično se najprije zaboravljaju oni najvažniji segmenti - kako i zašto ratovi počinju. Trenutačno se čini, nažalost, da se možda nalazimo pred početkom još jednog rata koji bi svojom magnitudom mogao zasjeniti sve prethodne o kojima smo govorili i izvještavali ovdje, a bilo ih je teških i strašnih. Nalazimo se upravo u trenucima koje valja dobro pamtiti, bistre kronologije radi, na samom potencijalnom početku ozbiljnog i velikog rata u Europi.
Nema puno dana poput ovih - kada se informacije s jednim ishodom ubrzano gomilaju, poput pojačavanja ratnih bubnjeva. SAD su najavili još jedno dodatno slanje američkih vojnika u Europu, još 3 000 vojnika u Poljsku... U isto vrijeme naredili su povlačenje svojih vojnih instruktora iz Ukrajine. S ukrajinske sjeverne strane pak traju ogromne rusko-bjeloruske vojne vježbe s više desetaka tisuća vojnika. I svakom od tih vojnika, baš kao i onima koji su također u desecima tisuća već tjednima raspoređeni uz ukrajinsku granicu, zasigurno svakog dana kroz glavu prođe jedna te ista misao - hoće li danas biti taj dan?
A taj "dan" je već toliko dana spominjan i stalno je izgledao kao da bi mogao ostati isključivo u domeni teorije, ruske diplomatske poluge s ciljem ostvarenja boljih pregovaračkih uvjeta sa Zapadom. I onda dođe dan, poput današnjeg, kad se čini da ipak neće biti tako, da će rata ipak biti. Zašto? Zar se dogodilo nešto presudno? Ne, ne nužno, ali takav kroničan nedostatak dobrih vijesti svakako može utjecati na percepciju.
Neki dan imali smo poprilično važan sastanak u Moskvi, između ruskog predsjednika Putina i francuskog predsjednika Macrona. Možda sama činjenica da je isti potrajao satima je nekako davala određenu nadu da bi diplomacija mogla smiriti situaciju, da još uvijek postoje scenariji u kojima se rat ne događa. Neki tvrde da je Macron Putinu predložio uspostavu neutralne Ukrajine kao rješenje. Nema potvrde da je to stvarno rekao, ali i da je - može li se to uopće više ostvariti? Kroz aktualno ukrajinsko vodstvo? Teško. Kroz novo ukrajinsko vodstvo koje je rezultat državnog udara ili operacije "smjene režima"? Možda, ali teško da smo u toj priči izbjegli rat.
Ne govorimo još o ratu koji bi bio svjetskih razmjera. Obje strane su jasno poručili da znaju gdje se nalaze crvene linije takvog strašnog scenarija. Bez obzira na količinu medijskih poluinformacija, Rusija nije zaprijetila napadima na NATO teritorij, a NATO se jasno ogradio od mogućnosti vojnog djelovanja na teritoriju Ukrajine ukoliko dođe do ruske invazije. Kroz ta dva uvjeta - ako ih se obje strane budu pridržavale - predstojeći rat, ako izbije, ne bi trebao postati daleko strašniji.
U isto vrijeme nemoguće je pričati o mogućim predstojećim ratovima i ne sjetiti se svih sukoba koji su se poput šumske buktinje širili izvan unaprijed "zadane zone". U slučaju da zarate Rusija i Ukrajina treća strana - zapadni saveznici koji podupiru Ukrajinu - sigurno ne bi samo mirno promatrali kako se taj rat odvija. Ne bi ni direktno sudjelovali u istom jer, kako smo i rekli, to je onda put prema globalnom ratu. No, što ako se u takvom kaosu krene intenzivno naoružavati Ukrajinu preko recimo Poljske? Što ako Rusija ne bude u stanju zaključiti iz kojeg točno pravca se protuzračnom obranom ruše njeni vojni zrakoplovi u takvom sukobu?
Samo je jedan način na koji se rat može spriječiti da se proširi na druge prostore - tako da se rat ni ne počinje. Jer ako rat počne, ako Rusija napadne Ukrajinu, onda se ne treba više toliko oslanjati na tvrdnje da će "razum prevladati" - razum je u tom slučaju pokleknuo i može se očekivati svaka vrsta eskalacije.
Dok smo pratili "manje ratove", oni koji ne nose sa sobom toliku opasnost da bi mogli postati nešto puno veće, svjedočili smo ogromnoj količini militarističke propagande. U medijskom kontekstu ta propaganda uvijek se može upakirati u jako probavljive poruke poput "obrane demokracije", "zaštite ljudskih prava" i sl., no ispod te fasade bio je to sirovi militarizam koji je svim svojim snagama gurao prema idućoj eskalaciji, idućoj bombi, idućem širenju konflikta.
Kada je riječ o skupini zemalja koje je postojeća vladajuća elita obilježila neprijateljima - a to su zemlje poput Rusije, Irana, Sirije, Venezuele - nema ograničenja i sve je dopušteno. Da bismo znali što se događa upravo sada valja podsjetiti kako su američki vodeći mediji bivšeg predsjednika Trumpa otvoreno slavili možda svega jednom: u trenutku dok je naredio raketne napade na Siriju. Njegov prethodnik Obama dobio je srdačnu i veliku medijsku potporu kada se odlučio za vojni napad na Libiju. I u svim tim slučajevima, bez iznimke, stalno je djelovao vojno-propagandni stroj koji je američke administracije gurao prema ratu. Jasno, neke predsjednike nije trebalo previše "tjerati", ali sad je prekasno za povijest, moramo se baviti s onim što imamo pred sobom.
Joe Biden sigurno nije prototip militarističkog predsjednika. Ne može se reći da je od dolaska na vlast nekome eksplicitno i agresivno prijetio - za razliku od njegovog prethodnika Donalda Trumpa koji je toliko žestoko prozivao Iran da je pravo čudo da nije došlo do američkog vojnog napada na tu zemlju (da je osvojio drugi mandat možda i bi). Ali - budimo realni - Joe Biden je političar na pragu 80-e godine i možda ne baš posve lucidan. Ako se u jednom trenutku nađe potpuno okružen ljudima koji će mu jednoglasno govoriti: "Predsjedniče, vrijeme je za akciju" - što će Joe odlučiti? Gdje su golubovi u njegovoj administraciji? Ima li ijednog ili su jastrebovi potpuno prevladali?
On i Putin večeras su razgovarali oko sat vremena. Za sad nema naznaka da je nešto konkretno dogovoreno. Prema prvim izjavama čini se kako je Biden nazvao Putina da ga podsjeti kako će se Rusija naći na udaru žestokih sankcija ako napadne Ukrajinu. Nadalje, poručio mu je da "ako diplomacije propadne, SAD je spreman i za druge scenarije". A na kakve je to druge scenarije SAD spreman? Možda za rat protiv Rusije? Rat koji je u svojoj tehničkoj prirodi nemoguć jer vodi u obostrano osigurano uništenje? Ili možda neki misle - zbog ničeg osim vlastitog optimizma - da je obostrano uništenje i nuklearni holokaust nešto što se može u takvom direktnom sukobu izbjeći?
Neposredno prije no što se javio Biden ruski predsjednik proveo je oko 2 sata na liniji s francuskim predsjednikom Macronom. I tu su informacije šture. AFP ističe kako je Putin rekao da želi neovisnu Ukrajinu koja neće biti dio NATO saveza. Nije li to scenarij kojeg je navodno Macron ponudio Putinu neki dan u Moskvi (ali jedini izvor te tvrdnje za sad je britanski tabloid)?
Svi ti razgovori na najvišim razinama nakon kojih se ne nude nikakva konkretna rješenja mirišu u ovom trenutku samo na jedno - rat. No, Rusija i dalje tvrdi kako su sve to samo "lažne vijesti" te kako nemaju "nikakvu namjeru" napasti Ukrajinu. Štoviše, iz Moskve tvrde kako Zapad na čelu s Washingtonom i Londonom želi "rat pod svaku cijenu". Zar to onda ne znači da se rat može izbjeći samim time da Rusija ne pokreće napad na Ukrajinu? Da i ne, odnosno kompliciranije je. U ovom trenutku rat se može izbjeći samo ako ga svi zaista žele izbjeći jer dovoljan je samo jedan akter da u ovoj napetoj situaciji izvede dovoljno veliku provokaciju i rat će doći po čistoj inerciji.
Ratni bubnjevi s druge strane Atlantika danas su toliko glasni da su formirali već i ratne datume. Tvrdi se kako će rat početi idućeg tjedna, u utorak ili srijedu. U isto vrijeme iz Kijeva poručuju kako žele od Washingtona da im predaju nekakve potvrde za takve tvrdnje. I na Kijevu će biti velika odgovornost. Oni postaju nervozni (kako i ne bi), a u ovoj situaciji dovoljno je da kažu otvoreno misle li pokušava li ih netko od saveznika gurnuti u ratna stradavanja. To bi pomoglo pri de-eskalaciji, bez sumnje, ali Kijev još nije spreman za to, iako se čini da su iz dana u dan sve bliže takvom proglasu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
