U svijetu je općenito poznato kako je vanjska politika dio politike koji se najmanje mijenja promjenom vladajućih administracija. Ako se događaju, velike promjene zbivaju se u obrazovanju, zdravstvu, poreznom sustavu, ali vanjskopolitička agenda ostaje najmanje taknuta. Najbolji primjer kontinuiteta vanjske politike bez obzira tko je na vlasti jesu Sjedinjene Američke Države. Također, SAD su najbolji primjer kako predsjednici krše svoja izborna vanjskopolitička obećanja pa tako od izolacionista postaju intervencionisti.
Npr. Woodrow Wilson je 1916. obećao da Amerika neće intervenirati u Velikom ratu pa je sljedeće godine intervenirala. Premda je Dwight E. Eisenhower bio zagovornik slobode odlučivanja predsjednika u međunarodnim odnosima, za vrijeme njegova predsjednikovanja smanjena je mogućnost predsjednika da sklapaju vanjskopolitičke sporazume. Iako je Demokratska stranka bila protiv Vijetnamskog rata, a Lyndon B. Johnson je obećao da neće prošiti američku intervenciju, on je osobno zajedno sa svojom strankom snažno Ameriku uključio u najsramotniju vanjskopolitičku avanturu 20. stoljeća.
U novijoj povijesti i sadašnjosti događaju se iste stvari pa se može povući linija Bush-Obama-Trump i vidjeti da trojica predsjednika koji na prvi pogled imaju malo toga zajedničkog, vode jednu te istu vanjsku politiku - politiku američke supremacije. Zanimljivo je da su sva trojica obećavali svojevrsno povlačenje iz svijeta, a dogodio se upravo prvoklasni američki intervencionizam.
Općenito se smatra da američki liberali imaju pacifističko gledište na intervencionizam dok konzervativci imaju odobravajuće gledište, ali kako stvarnost pokazuje to često nije tako. I jedni i drugi mogu pronaći ideološka opravdanja za uključivanje u konflikte ili njihovo izbjegavanje. Demokrati mogu intervenirati pozivajući se na zaštitu demokracije i ljudskih prava dok Republikanci mogu opravdati intervenciju zbog zaštite nacionalnih interesa ili javnih financija.
George W. Bush dobio je izbore dijelom zahvaljujući činjenici što je zagovarao manji broj intervencija u svijetu uključujući povlačenje s Balkana, kako bi se posvetio američkim problemima. Ali dogodio se teroristički napad od 11. rujna i posljedični 'Rat protiv terora' koji se najbolje utjelovio u američkim intervencijama u Afganistanu i Iraku, ali i u drastičnom povećanju vladine kontrole nad američkim državljanima. Amerika se upetljala u bliskoistočni čvor koji je crpio ogromna financijska sredstva, a kraj se nije nazirao.
Barack Obama je 2008. u velikoj mjeri pobijedio na izborima zato što se protivio ratu u Iraku te je obećao izbjeći 'glupe ratove' te se obvezao tražiti međunarodna partnerstva. Kao predsjednik Obama je bio kritiziran i od ljevice i desnice jer je slabo završavao američke ratove na Bliskom istoku. Štoviše, povećao je broj napada bespilotnim letjelicama i sve više koristio specijalne operacije - često bez odobrenja Kongresa. 2011. Obama je naredio napade na Libiju koji su dokrajčili Gadafijev režim, ali zato su Libiju pretvorili u permanentni kaos jednako kao Irak i Afganistan. Obama je američke kopnene i zračne snage ograničenih razmjera koristio ne samo u Iraku i Afganistanu već i u Libiji, Siriji, Somaliji i Jemenu što je učinilo SAD izravnim sudionikom tih ratova što mnogi obični Amerikanci ne znaju. Washington je podržao Arapsko proljeće u onim zemljama gdje su na vlasti bili antiamerički režimi što je dodatno rasplamsalo kaos na Levantu. Američki odnosi s Rusijom i Kinom su dosegli dno, a i odnosi s Europskom unijom značajno su se narušili. I sve za vrijeme slatkorječivog Obame.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
